Vesela Božićna priča iz Splitske ulice u Puli

Kao rođeni Puležan, svake nedjelje točno u 10 sati odlazim u Splitsku ulicu u kafić „Alfa“. Naime, za Splitsku ulicu veže me uglavnom srednješkolsko razdoblje mog života, pa odlazak u vojsku, a potom i preseljenje u Zagreb.

U Splitskoj ulici sam na broju 8 živio od 1975. pa do 1981. godine. Ja sam bio na četvrtom katu, a ispod mene na trećem katu živio je Miodrag Čerina, zvani Miki. S kojim sam, kakve li namjerne slučajnosti, živio u istoj zgradi i u Šišanskom naselju od 1965. do 1969.godine. On na drugom, a ja na trećem katu.

Za one koji ne znaju, Miki je nekad bio vrlo popularni šef kabineta župana Ivana Jakovčića. Danas je uspješni voditelj Studentskog centra. Što mu i priliči i odgovara, jer ga svi spominju kao svojedobno odličnog ravnatelja Ekonomske škole! Čini mi se da se na vrijeme iščupao iz tog gliba pokvarene politike i iz nje pobjegao glavom bez obzira nazad u svoju struku!

Dakle, parkiram ja tako svoj auto ispred prastarog limenog narančastog super-marketa. Sagrađenog od metalnih panel ploča iz tvornice „Sokol“ u Mostaru, nastalih kao škart u izgradnji aviona „Galeb“. I veselo se pozdravljam sa svojim prijateljima iz djetinjstva. To su Franjo i Slobodan. Oni, sasvim slučajno i rade u istoj ulici u obližnjoj važnoj društvenoj i državnoj instituciji.

Pošto nisam bio pozvan na druženje gradonačelnika Pule sa njemu odanim medijima, kao nepodobni novinar, otišao sam do mojih frendova. A Franjo i Slobodan čekali su me na kavici. Inače oni su, dakako i moji najvjerniji čitatelji, a poznajemo se gotovo pola stoljeća. Kavicu nam donosi naš stari poznanik, legendarni veseli konobar Alija.

I krene tako razgovor uz red kave, pa red medenice i biske. Alija šalice i čašice samo donosi. Ćakulanje se naravno zaustavilo na životu u Puli i neizostavnoj politici koja nas okružuje.

Život kakav se samo poželjeti može

 „Pa jeste li zadovoljni životom u svojem rodnom gradu? Niste autohtoni Istrijani, ali ste rođeni Puležani, pa me zanima kako ocjenjujete proteklu godinu koja se bliži svome kraju?“ – pitam svoje prijatelje.

„Da je bolje ne bi valjalo!“ - kao iz topa odgovara Franjo. „Zahvaljujući našoj lokalnoj politici i mudrom gradskom rukovodstvu postali smo grad sa najviše kojekakvih certifikata u Hrvatskoj! Pula je najtransparentnija u svemu. Od rock and rolla i filma, sajmova obrtnika  i knjiga, pečenih fritaja, friganih sardela i festivalskih rave partya, pa sve do turizma, poljoprivrede i brodogradnje. Za nas svi u Hrvatskoj znaju, a to je sinko moj velika stvar!“ – uvjeren je Franjo.

„Ne tuku i to je najbitnije!“  - nadodaje Slobodan. „Meni se čini da Pula puževim koracima zapravo grabi unaprijed! Evo, trenutno imamo toliko kružnih tokova u gradu, da je pod hitno potrebno uvesti u pulske auto-škole obuku vozačima kako se njima i vozi. Ovako mi Puležani vozimo uglavnom vanjskom trakom, pa je stvarno i nevjerojatno kako nema većih sudara?!? Možda zato jer nam je svaka cesta u Puli proglašena od prometnih i financijskih stručnjaka za „Zlatni kilometar“! – uvjeren je Slobodan.

„Pa dobro ovdje u Puli vam se pružaju lijepe mogućnosti. Evo, naprimjer, uskoro se Politehnika pretvara u Veleučilište i birat će se novi ravnatelj. Hoćete li se kandidirati?“ – radoznalo navaljujem.

„Ja neću!“ - kaže Franjo. „Javio sam se, preko prijatelja, na jedan natječaj gdje sam dobio besplatno zemlju za obrađivanje i sjeme da sadim bundeve i tikve. Od njih se radi super kvalitetno bučino ulje. Po nekim karakteristikama čak i bolje od extradjevičanskog maslinovog. Dobio sam i poticaje za nabavku poljoprivrednih strojeva. Cjelokupna proizvodnja i urod unaprijed mi je otkupljena, tako da sam ja već sada super uspješni poduzetnik! Još mi samo fali da mi osiguraju uljaru. Čim proizvedem prve bundeve zovem te da o tome pišeš, tebe i sve nezavisne istarske medije, a ispeći ću vam i pitu tikvenjaču, tj. bućnicu.“ – veliki je optimista Franjo.

„Meni se zaista ne da biti ravnatelj veleučilišta!“ – smatra Slobodan. „Mislim da je to pravi posao za žene, odriješite, uporne, sposobne. To bi recimo bilo dobro mjesto za neku okretnu i žustru Dalmatinku. Ja sam se namjerio da se javim na radno mjesto zamjenika pomoćnika načelnika za proces pretvorbe domaćeg istarskog kupusa i krompira u kvalitetan proizvod po svim mjerilima Europske Unije. Sredstva su tu, osigurana, samo ih treba pokupiti. Moram se samo javiti u pulski ured EU ili direktno u kabinet našeg euro-parlamentarca u Bruxellessu. Tu se može dosta toga postići, jer uz kupus i krompir kvalitetno se nadopunjuje naš istarski pršut, naše istarske kobasice, a posebno naše istarsko vino i naše istarsko super extra djevičansko ulje!“ – nadahnuto priča Slobodan.

Svi to znaju: Pula je raj!

„Dobro momci, neću vas pitati ništa o istarskoj narodnoj glazbi i folkloru, jer o tome nemate pojma. Zato bi me zanimalo što mislite kako žive urbani Puljani i kako oni gledaju na političke procese u našem gradu?“ – nastavljam s propitkivanjem.

„Fućka im se živo za politiku i vladajuću oligarhiju!“ – oštro mi odgovara Franjo. „Pa čak 62% građana uopće ne izlazi na lokalne izbore, jer u tome ne vidi nikakvog smisla. Većina građana vrlo dobro zna da nisu dio odabrane političke elite i njihovih vjernih sljedbenika, pa žive svoje normalne gradske živote. Rade i provesele se uz kakvu feštu. Već sam napomenuo ljudi se dobro najedu uz prigodne besplatne padele na Tržnici, tj. besplatne kajgane sa kobasicama ili šparogama, a znamo se osladiti i pečenim sardelama i triljama! Pa kud ćeš više? Gdje toga ima u Hrvatskoj? Ja mislim nigdje! Pula je raj! Svi to znaju! Lijepo to piše na jednom grafitu!“ – sasvim zadovoljno završava svoj odgovor  Franjo.

„Ma tko je lud da se bavi politikom?“ – čudi se Slobodan. „Pa da za dobru plaćicu i pročelničku ili direktorsku fotelju moraš svako jutro klimati glavom svom Velikom Vođi? Ili da kao profesorska mumija sjedim u Saboru i samo matematički dižem novce i putne naloge za dnevnicu i kilometražu? Pa ta serija „Građanin Pokorni“ odavno je snimljena! A i ne može se tek tako postati odani podanik ili sabornik, ako se ne uključiš u nekakvu stranku. Zato politiku što dalje od moje butige, jer ja živim časno i pošteno! Mada sam eto silom prilika zaposlen u nekoj vrsti poduzeća koja muti vodu i miješa jaja baš za tu politiku! Što ne znači da ja kao kao „zoon politikon“ nisam neovisan i samostalan!“ – pošteno mi priznaje Slobodan.

Razmišljao sam kasnije o razgovoru i odgovorima mojih prijatelja! Časni su to ljudi, dobri pošteni Franjo i Slobodan. Izljubio sam se sa njima i zaželio im „urbi et orbi“  vesel i čestit Božić! Baš onakav kakvog će imati stanovnici našeg grada, zavičaja Istre, domovine Hrvatske, planete Zemlje i cijeloga Svemira... (Damir Strugar)