Kako smo završili pod visećom svinjom i okrenutim kišobranom
Viseću svinju kraj izokrenutog kišobrana na stropu poslovnog prostora u Preradovićevoj, kao ni veliko Nikšićko i pelinkovac za 24 kune u centru Zagreba stvarno nismo očekivali. A sve ostalo bilo je u skladu s predviđanjima mog prijatelja iz Labina čija je kći basistica tog 14. prosinca u Tvornici kulture promovirala prvi album "Horizons" s kolegicama iz benda Tus Nua; dosadna kiša zbog koje je nemoguće doći s kraja na kraj grada bez zamornih čekanja na svakom semaforu, pristojno popunjen Mali pogon, kao i dobre reakcije publike koja kao da je zaboravila da postrock i etheral više nisu in.
"Meni to zvuči kao kombinacija prvog albuma Cocteau Twinsa i onog s Haroldom Buddom", rekao sam, ne očekujući da će netko dovesti u pitanje hype koji se u posljednje vrijeme na hrvatskoj indie sceni izgradio oko tog "all girl" banda. "Da, ali to se moglo bolje odsvirati. Ti sintesajzeri su na nekim mjestima previsoki, bas se ponekad utopi, sound nije bio baš dobar. Osim toga, nešto dištoniva", pljuštale su kritike.
"Ali publika je bila oduševljena", odvratio sam. Uostalom, zašto bi meni, kao običnom konzumentu pop proizvoda, trebalo biti bitno slaganje akorada i tonalitet. Ili mi paše, ili ne, i nema tu velike filozofije. Od objašnjenja je li nešto triola ili šesnaestinka, draže bi mi bilo čuti neku obradu, primjerice "I Wanna Be Adored" Stone Rosesa ili nekog hita notornog cro-dancea, nego da koncert traje sat vremena, pri čemu se ispucaju sve stvari s albuma. Ali to su manje bitna pitanja od onog gdje, pobogu, otići na još jedno piće u Zagrebu u noći s četvrtka na petak u 0.20 sati? (Neka vas ne zavara pretpostavka da bi u Zagrebu, koji je kao, velegrad, takvo pitanje trebalo biti sasvim izlišno.)
Odgovor se nametnuo sam po sebi kad smo shvatili da je i u Močvari bio nekakav koncert. U tom su nam ljupkom podvožnjačkom svratištu, međutim, bez imalo grižnje savjesti skresali u lice da je fajront i da možemo probati u nekakvom klubu u Preradovićevoj, međutim na koncu nismo završili u njemu, već u jednom drugom u toj istoj ulici. Čini se da je Preradovićeva preuzela primat u zagrebačkom noćnom životu.
Na putu do tamo, skužili smo da je u Spunku mrak, isto kao i u legendarnom Krivom putu, a u Preradovićevoj na svakom koraku neki muving. I tako smo završili pod visećom svinjom, slušajući The Cure, The Smiths, Sonic Youth. Potonjem su se gazde ili gazda odužili zidnom replikom naslovnice albuma s legendarnim natpisom: "I stole my sister's boyfriend. It was all whirlwind, heat, and flash."
U jednom je trenu konobarica (malo me podsjećala na Amelie) doživjela sitnu nezgodu zbog koje je glazba naprasno utihnula, a kad su naposljetku oživjeli stari laptop, "Dirty Boots" je 'preskakala' kao na starim pločama, i to baš na stihu "Now it's undone". Jutro je donijelo neobično ukusnu kavu s rokom uporabe do veljače 2017., a potom i nešto kiča na zagrebačkom Adventu, navodno jednom od najboljih u Europi.
Na koncu mi je uoči ispijanja druge kave, na benzinskoj stanici na Vukovoj gorici, kovanica pala u šalicu. Nema veze, bili smo apsolutno oduševljeni činjenicom da smo prijašnju noć proveli obilazeći kao neke rock klubove, a nijednom nismo čuli ni Doorse, ni Stonese. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)
