Ususret blagdanu Svih Svetih i Dušnom danu
Što je čovjek, tko je čovjek...? U većini su ljudi ponosni, puni sebe, zadovoljni onim što su osobno učinili, stvorili ili što su postigli drugi. Gledajući u povijest, vidimo što je čovjek sve izumio, “stvorio”, postigao i čini nam se nestvarnim. Gdje su granice tom čovjeku koji je od primitivnog načina života, došao do toga, da si je u mnogočemu olakšao život. Čovjek je raširio spoznaju o životu općenito, produbio svoje znanje, ima osjećaj da sve ono bitno o životu zna jer stalno dobiva nove informacije o novim otkrićima čovječanstva na različitim područjima ljudskog života i svega što nas okružuje: o životu drugih ljudi, kako ljudi djeluju, osjećaju, o zakonima prirode, ponašanju životinja… i mnogih drugih korisnih stvari.
ŠTO JE ŽIVOT?
No, ipak, tko od nas može reći da zna što je život? Da razumije sebe, druge, da zna zašto živi? Kako uopće ja postojim? Pa to je čudesno?! Što više o sebi razmišljam, uviđam da me to nadilazi, da ne uspijevam obuhvatiti taj svoj život i shvatiti ga, proniknuti do kraja… Uviđam da sam tajna. Živim ovaj život da bih shvatio, a opet ništa do kraja nisam shvatio.
Ovih dana bio sam na nekoliko puta na sahrani na labinskom groblju. Mnogi će početi odlaziti na groblje, posjetiti svoje voljene kojih više fizički nema među nama. Urediti će grobove, donijeti cvijeće, svijeće, pomoliti se i doći na svetu misu. A drugi neće doći - reći će, da im nije dobro, da su jako osjetljivi i ne mogu podnijeti tišinu grobnih humaka.
Mnoštvo ljudi koji su do prije nekoliko dana ili godina bili živi, a sada leže mrtvi na groblju! Užasno! Sama pomisao na naše pokojne a još više na svoju smrt, ulijeva mi strah u kosti, hvata me jeza… Često mi se dogodi kod sahrane, dok molimo za pokojnog brata ili sestru, dok je lijes u grobnoj jami, da pomislim: ”Hej, i tebe će jednom isto tako staviti u grob!” Tada osjetim strah i nelagodu.
Prije nekoliko godina, upoznao sam jednog gospodina, kojeg sam kroz susrete i razgovore zavolio i postali smo prijatelji. Razgovarali smo o svemu a tako i o vječnom životu. Nije imao sigurnost vjere i imao je mnoge sumnje, pa me pitao: ”Kad budem dolje, u zemlji, kako će to biti, hoće li mi biti hladno?” Rekao je da ne vjeruje u život vječni, a ipak, nije mogao zamisliti da će umrijeti i da ga neće biti. Osjećao je, da na neki način mora nastaviti egzistirati, živjeti. Nije to, kao što se često kaže: umreš i više te nema! Ne, nije tako! Nikako ne može biti tako!
NE BOJ SE DOĆI NA GROBLJE
To sam kroz dar vjere koju mi je Bog darovao, uvijek osjećao, rekao bih, u venama, u najdubljem dijelu svoga bića – u duši, a naročito nakon smrti moje majke. Iako je već imala stanovite godine, izmučena težinom života i bolešću, čovjek bi rekao, došlo je vrijeme da umre. No, za mene koji sam ju volio i bio zahvalan za svaku njezinu žrtvu i ljubav, ona ne može umrijeti, tj. ne može nestati.
Zato, dragi prijatelju, ne boj se doći na groblje i posjetiti svoju baku, djeda, mamu, tatu.. prijatelja… dođi! Zaustavi se ispred njihovog groba. Pomoli se Bogu za njih. Ne boj se razmišljati o svojoj prolaznosti, smrtnosti, to ti je spasonosno. Shvatit ćeš, da je čovjek doista velik jer ga je Bog stvorio i rekao mu - živi! Dok razmišljaš o dragoj osobi koja više nije tu, razumjeti ćeš kako je život prolazan i nestalan. To će ti pomoći da budeš ponizan i skroman, da ne gubiš vrijeme na nebitne stvari, nego da ga iskoristiš za dobro i pripremiš se za susret sa svojim Bogom! O Bože, ti si nas stvorio ne da postanemo prah i pepeo, nego si nas stvorio za vječnost, za sebe. Hvala ti. Ja vjerujem u život vječni i uskrsnuće tijela! (Piše: vlč. Mirko Vukšić, župnik)
