Pulska maksuzija za Olgu i Suadu u Sarajevu

Bio sam proteklih dana u prijestolnici Istre. Sjedio sam u širokom društvu uglednih Puležana Damira Strugara, Bore Vučkovića, Zorana Simića, Budimira Žižovića, Sobodana Drače, Giordana Škuflića, Tušija Dejhala i Jasminka Balenovića Koka. Nismo pričali o Kataloniji, referendumima, otcjepljenjima, nego samo o jednom pismu koje sam poslao Borisu Miletiću, prvom čovjeku grada nezaboravnih gladijatora. Posebno me pažljivo slušao Giordano Škuflić, pročelnik stručnih službi. Čovjek od akcije koji bi mogao pomoći da Sarajevo ima, bar, jednu sramotu manje..., piše sarajevski novinar Pavle Pavlović u Oslobođenju.

Nego, evo tog pisma.

Znam da nije red gostima kazivati kakve poklone da nose. Jer, siguran sam da gospoda iz Gradske uprave Pule u Sarajevo nikada ne dolaze praznih ruku. Peškeši su uvijek ekstra, prava pravcata maksuzija. Bude to i rakijice od žižula ili od biske, ali i mesnih specijaliteta sušenih na čuvenim istrijanskim burama. Zato ne čudi da se čelni ljudi grada pobratima s Miljacke posebno raduju tim susretima, iako imaju još nekoliko bjelosvjetskih varoši na toj važnoj listi prijatelja. Ali, niko, kao Puležani ne dolazi punih bisaga.

Vrbanja most

Zbog toga sam slobodan da pulskog Deda Mraza ili donator-pobratima gospon gradonačenika Borisa Miletića zamolim da slijedećeg puta u svojoj košari poklona pronađe mjesta i za koju kanticu s bojicama ili kakvu omanju metalnu ploču Jedna bi kantica mogla biti sa srebrnom farbom, a druga s crnim kolorom. Ili, još bolje bi bilo kada bi stigla tabla metala. To mi se čini važnije nego koja litrica rakijice maksuzije…

A, još prije nekoliko dana mislio sam da ovo nikada neću napisati, posebno ne dragim prijateljima iz grada sa svjetski čuvenom Arenom. Oni su mi posljednja nada da jedna spomen-ploča na mostu iz kvarta mog djetinjstva neće i nadalje biti samo zrcalo ljudske nebrige začinjeno ubrzanim cvjetanjem korozije što grize povijesna imena i dane.

Tu, u epicentru Sarajeva, na samo pedesetak metara udaljenosti od veleljepnog mramornog zdanja Skupštine Bosne i Hercegovine, više razjedjeljene nego ujedinjene konstituivnim narodima i dajtonskim entitetima, nalazi se most Vrbanja. Uz njega me vežu prelijepe i preteške uspomene, što pri svakom posjetu stazama rođenja i djetinjstva izazivaju vulkane emocija, ali i ponovno buđenje ribarskog ponosa.

Na toj Miljacki, koja danas, najčešće podsjeća na kanalizacioni kolektor, mi smo nekada učili plivati u brzacima dubokim do koljena. Bili smo majstori zamaha ručicama u pasjem stilu. Bila je to osnovica za kasnija životna kraulanja kojima smo zavodili i lijepe Puležanke po tamošnjim Verudelama.

Danas kada pričam o tim vremenima slave na rijeci, koju je posljednjih godina u legendu prenio Halid Bešlić s onim lažnim stihom – čuda da se dese i Miljacka mostove odnose, gledaju me, posebno ovi mlađi, kao najvećeg lažova, kao nekog novog barona Minhauzena. Oči im postaju još šire, a uši još napetije dok im zborim o ribičkim danima obilježenim ulovima klijenova od kilu, dvije. Slađi nam je tada bio taj klijen nego svi šarani iz Save i Dunava.

Ta staračka evociranja iz pedesetih i šezdesetih, kada je Miljacka bila bistra rijeka koja za sušnih ljetnih mjeseci nije donosila današnje miomirise od kojih te ni rubac na nosu ne može zaštiti, pokušavam ponekada potvrditi i kojim materijalnim dokazom. Onda se sjetim da je bio rat i da mi je u dim i pepeo nestalo na hiljade članaka, audio i video kazeta te sve fotografije iz mladosti. Tako ne mogu ovim današnjim klincima, što stasaju uz plahu Miljacku, koja je samo ponekada nosila jedan drveni mostić simboličnog naziva Drvenija, pokazivati i dokazivati da se na ovoj rijeci nekada uživalo i ribički dokazivalo.

Tako, htio ne htio, svakog puta kada sam u Rajvosa put me mora navesti i do Vrbanje mosta sjećanja. Tu i usred januara, ili ovih promjenljivih dana jeseni kao da sam ponovo u onim malim kupaćim sa crvenom linijom po sredini. Slobodno i razdragano, gazim po brzacima bez straha da ću zaraditi kakvu ozlijedu od bačenih flaša, konzervi ili da ću se otrovati od mutnog taloga kakvim je danas rijeka prijestolnice slobodne, samostalne BiH obojena. Doživljavam one ugodne halucinacije, lažne iluzije kao mase silom ili milom odlutalih sinova i kćeri regiona nam što diljem planeta horski, hipnotizirano za Halidom ponavljaju – čuda da se dese i Miljacka mostove odnese.

Iz petinih žila se upinjem, pokušavam, bar, na trenutke zaboraviti „kako je počeo rat na mom otoku“ i zašto je jedan most odjednom dobio dva imena, zašto se ukrasio Suadom i Olgom. Pokušavam pobjeći od događaja dana, kojeg ste i vi u Lijepoj našoj napeto pratili u živom prijenosu prikovani uz TV prijemnike. Kada sam u posljednjoj koloni normalnih krenuo ispod svodova zdanja Skupštine BiH prema Vrbanja mostu, gdje su neki barikadama i balvanima crtali novu istoriju i aktuelnu mračnu zbilju Bosne i Hercegovine. Htjeli smo tada goloruki, punog srca i zajedničke ljubavi zaustaviti miris smrti i krvi što se nezaustavljivo širio tog petog aprila 1992. Na sredini našeg Vrbanja mosta umjesto klijenova i riba sjećanja ugledali smo maske i puške. Bez milosti su odjeknuli rafali zločina i nikada zaboravljenog užasa. Od tog dana ni Miljacka ni Vrbanja više nikada nisu bile iste.

Ipak, svakog puta na ovom mjestu vadim kameru, škljocam u nadi da ću zamrznuti samo lijepe uspomene koje ću, valjda, dokučiti u kutu digitalne fotografije. I ponovo čujem.

- To, jarane! Lentraj, lentraj ! Neka raja vide kako je spomenik Suadi Dilberović i Olgi Sučič baš kao i sadašnja država Bosna i Hercegovina!

Pogled mi onda leti na spomen-ploču na sredini Vrbanja mosta. Ni zanos slikanja rijeke uspomena ne umanjuje spoznaju da se Suadino ime jedva nazire, a da Olgino nestaje pod hrđom. Nemar i vrijeme nagrizli su i stih – Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši...

Jedna mlada Dubrovčanka, Suada, i rođena Sarajka, Olga, nisu se povukle pred pucnjima nakaza sa čarapama na glavi. Zauvijek su ukrasile most mog djetinjstva herojskim prkosom do posljednjeg daha.

Licemjerje gradskih otaca

I od tada svakog petog aprila posmatram licemjerje gradskih otaca Sarajeva. Polažu vijence i cvijeće u čast heroina Vrbanje mosta, a ne mogu svih ovih godina sobom ponijeti, bar, koju kanticu boje i jednoj najobičnoj i najjeftinijoj metalnoj spomen-ploči povratiti početni sjaj pristojnosti i pijeteta. Ukrasna flora s kojom pred objektivima ponosno poziraju nacionalno podobni, pažljivo prebrojanih krvnih zrnaca, sigurno je dvadesetak puta skuplja nego koji potez kistom i obnovljanje kišom, vjetrom i snijegom nagriženih i već izgubljenih slova, kobajagi, velikih i nikada izlapjelih sjećanja.

Zato apeliram na Vas, gospodine gradonačelniče Pule, prijateljskog grada mog Sarajeva, da pomognete uspomenama na Suadu i Olgu koje su zauvijek zastale na Vrbanja mostu. Potrebna je samo, ponavljam, jedna kantica sa srebrnom bojom za obnovu podloge spomen-ploče i kantica sa crnom farbom da slova i imena hrabrih antifašistkinja ponovo zasluženo ožive. A, bila bi još bolja, ako nisam nepristojan u traženjima, samo jedna metalna ploča da vrati sjaj uspomenama koje BiH I Sarajevo sve brže zaboravljaju. Jureći ka nekim novim opasnim burama što ponovo mogu donijeti ovakve krvave mostove.

To, bi gospodine Borise Miletiću bila vaša najveća maksuzija Šeheru na Miljacki.

Pod uslovom da se, nedaj bože, domaćini ne naljute na taj peškeš što bi im dragi gosti mogli donijeti, napisao je Pavle Pavlović u Oslobođenju.