Je li netko za Cigarete nakon seksa?
Moj problem s američkom grupom Cigarettes After Sex, koja je 13. lipnja napunila zagrebačku Tvornicu kulture, je u tome što bih mogao satima pisati o njihovim uzorima, a o njima samima nemam puno toga za reći. Ali definitivno nemam ni ništa ružno za reći.
Kao uzore navode Cocteau Twins, no poanta tog benda iz škotskog Siska bila je izmisliti metajezik, uroniti ga u razmazani gitarski zvuk, koji će kasnije biti poznat kao podžanr darka zvan "ethereal" i kod slušatelja stvoriti dojam, ugođaj kakvog je doista teško opisati riječima. To što je pjevala Liz Fraser nije značilo ništa, ali je istovremeno značilo sve onome tko je uspio izolirati par riječi i ispričati svoju priču kroz njenu pjesmu. S druge strane, Cigarettes After Sex karakteriziraju klasični tekstovi ljubavne tematike, iako gitare doista podsjećaju na ethereal, no dok je glas Liz Frazer bio opernog raspona, Greg Gonzalez pjeva ujednačeno, kažu neki, androgino.
Gonzalez tvrdi da mu je stara dama francuskog popa Françoise Hardy omiljena pjevačica, i treba mu vjerovati, jer se stvarno osjeća neka novovalna melankolija u Gonzlezovim tekstovima. Tko ne vjeruje, neka posluša Hardyjevu "Tous les garçons et les filles". Nažalost, njene pjesme nisam čuo prije i nakon koncerta, ali zato jesam one Cocteau Twinsa, i to "For Phoebe Still a Baby" i "Heaven or Las Vegas".
Kad smo dolazili, pitali smo se hoće li u publici prevladavati stara garda ili mlade snage, jer kad se netko nov "fura" na stare, nikad ne znaš na koga ćeš naletjeti. Sigurno je samo to da će negdje biti netko iz Pule a tako je bilo i ovog puta. Što se ostalih tiče, u velikoj su većini bili 30-godišnjaci i 20-godišnjaci, bolje reći 20-godišnjakinje koje su u Gonzaleza i ekipu zurile s gotovo fanatičnim obožavanjem. Skoro kao u alternativnu verziju Miše Kovača, s time da ovi nisu iz Šibenika, nego El Pasa u Texasu, ali rade u Brooklynu.
Najzagrijanija atmosfera bila je tijekom hitova "K", "Affection", "Apocalypse", "John Wayne" i "Each Time You Fall in Love", a za kraj, nakon pošteno odrađenih sat i pol svirke, odsvirali su još i - po mom mišljenju - njihovu najbolju stvar; "Please Don't Cry". Nakon koncerta, suprotno od raspoloženja u pjesmama, svi su se članovi benda, osim, čini mi se, bubnjara, veselo otputili u susjednu halu, tzv. Mali pogon, gdje su do ranih jutarnjih sati na afteru ćaskali s lokalnim komadima.
Glazbena kulisa bio je lijepi miks starog i novog, a kad se začula Snowmineova "Let Me In", pojavila se neka entuzijastična cura i svih nas odvukla na stage da se fotografiramo s bandom. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)
