Prodajom Uljanika Vlada radi diskriminaciju među ljudima
Zašto Vlada premijera Milanovića državne dionice brodogradilišta Uljanik uz veliki popust prodaje samo i isključivo Uljanikovim zaposlenicima? Te su dionice državna imovina, zar ne bi svaki hrvatski građanin trebao imati pravo kupiti ih pod istim uvjetima? Zar ne bi pred zakonima i Ustavom građani trebali biti jednaki? Ili Milanović baš želi ponoviti HDZ-ovu privatizacijsku politiku otimačine kapitala radnicima-dioničarima?, upitao se u svojoj kolumni komentator Jutarnjeg lista Ratko Bošković.
Vlada je prošli četvrtak donijela odluku da će do 84,24 posto Uljanikova kapitala ponuditi radnicima Uljanika po cijeni od 51,23 kune, uz popust od jedan posto za svaku godinu staža u Uljaniku, plus daljnjih 20 posto. Radnik zaposlen deset godina u brodogradilištu ili njegovim tvrtkama mogao bi kupiti dionice po 35,86 kuna, što je otprilike polovica njihove tržišne vrijednosti uspostavljene na Zagrebačkoj burzi (posljednja cijena u utorak 10. srpnja bila je 65,00 kuna). Vlada, dakle, čini Uljanikovim radnicima veliki financijski ustupak, prodaje im državnu imovinu u pola cijene.
No, zašto te iste dionice, pod istim uvjetima, ne bi mogao kupiti i radnik Kraljevice? Ili radnik Končara? Ili bilo koji drugi hrvatski građanin? Zašto Vlada ne prodaje Uljanikove dionice na javnom natječaju ili, kako bi bilo najnormalnije, na burzi, uređenom i organiziranom tržištu koje i služi prodaji i kupnji dionica? Naravno postoje prešutni razlozi kao i formalno-pravno opravdanje zašto Vlada tako postupa, ali i jedni i drugi su bez ikakva smisla i temelja. Riječ je o neustavnom voluntarizmu, demagogiji najniže vrste.
„…Vlada RH može odlučiti… da se dionicama ili poslovnim udjelima u određenom trgovačkom društvu raspolaže i na drugačiji način u cilju ostvarivanja određenih gospodarskih interesa ili izvršavanje obveza RH.“
Koji se to „gospodarski interesi Republike Hrvatske ostvaruju“ ako Vlada Uljanikove dionice prodaje samo i jedino Uljanikovim zaposlenicima? Koje se „obveze RH izvršavaju“? To vlada ne objašnjava, uzima zdravo za gotovo da postoji takav državni gospodarski interes. To međutim, nije istina. Upravo je suprotno, ako postoji neki opći gospodarski interes, onda je to interes da kapital dođe u ruke onima koji će biti u stanju njime upravljati najbolje-upućeno, zainteresirano i kvalificirano. Možda to i jesu neki Uljanikovi inžinjeri, eletroničari, varioci ili cjevari, ali sasvim sigurno oni nisu u Hrvatskoj jedini.
Dakle, Vlada nema zakonsko ovlaštenje da među građanima provodi diskriminaciju kome će prodati neku državnu imovinu, a kome neće, ali postoji njezina ustavna obveza da se prema svim građanima odnosi jednako. Zašto onda Vlada tako postupa? Vlada politički računa da u podsvijesti naroda postoji idealizirana vizija radnika koji su ujedno i vlasnici poduzeća u kojemu rade. Računa da će narod prihvatiti takvu odluku uvjeren da će radnici bolje raditi, a poduzeće biti uspješnije i stabilnije ako vlasnici njegova kapitala budu upravo njegovi zaposlenici. To, međutim ne potvrđuju ni dosadašnja iskustva niti empirijska istraživanja. Ta je zamisao najobičnija zabluda.
Upravo je suprotno! Biti zaposlen u nekoj tvrtki izrazita je kontradikcija za ulaganje novca u dionice upravo te tvrtke. Vrlo je vjerojatno da ulaganje neće biti vrednovano objektivno i bez emocija. Takvo ulaganje ostaje zamrznuto pet godina, nakon čega se najčešće pokaže ili nelikvidno (neunovčivo bez velikog gubitka) ili posve bezvrijedno. Radnici-dioničari, a to se pokazalo u tolikom broju slučajeva, podložni su ucjenama šefova i političke kamarile koja onda do dionica dolazi jeftino, koristeći se najčešće i novcem tobožnjih partnera u društvu. Trebamo li nabrajati slučajeve propalog radničkog dioničarstva samo u Istri?
Hrvatska je iz prvog vala pretvorbe izašla sa 400 tisuća radnika-dioničara i tisućama poduzeća sa znatnim vlasničkim udjelom svojih zaposlenika. Danas se roj aktivnih radnika-dioničara sveo na promile, a poduzeća koja su ostala njihova i koja su pritom uspješna mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Upozoravali smo od prvog dana da će se to dogoditi, još prije 20 godina, ali uzalud. Političari znaju bolje. A bit će dovoljno da bilo tko podnese ustavnu tužbu protiv Vladine odluke o radničkoj privatizaciji Uljanika pa da se i taj slučaj, kao i toliko do sada, pretvori u tužnu lakrdiju za narod, a golem novčani gubitak za Uljanikove radnike, piše Ratko Bošković u Jutarnjem listu.
