Crveni križ kao Superhik: Uzima siromašnima i daje bogatima

Iskreno se nadam da ove dane ne morate trčati na poštu predati hrpu pisama, jer ako je odgovor potvrdan - računajte na dodatne troškove. Naime, od 8. do 15. prosinca traje Tjedan solidarnosti tijekom kojeg je prilikom slanja pisama obavezna kupnja nadoplatne marke Crvenog križa u vrijednosti od 1,55 kuna.

I nemojte misliti da to neviđeno dobročinstvo možete odbiti! Nadoplata je obvezna po Zakonu o crvenom križu, kojem ide i sav prihod. Je li pošiljatelj tajkun ili socijalni slučaj uopće nije bitno - tog dana jednostavno morate biti solidarni, čak i ako više spadate u korisnike nego donatore Crvenog križa. Nije bitno čak ni to što prisilna solidarnost zapravo i nije solidarnost, nego zakonski amenovana iznuda.

Zakon o Crvenom križu, nesumnjivo zamišljen s dobrim namjerama, kroz praksu i realno stanje u hrvatskom društvu izgleda kao Superhik na tajnom zadatku - stvara dojam da uzima bogatima i daje siromašnima, a zapravo postiže suprotni učinak.

Zakonodavac je očito htio lagano opteretiti dobrostojeću srednju klasu, no ona je kroz perverzne perturbacije hrvatskog društva jednostavno nestala, pa se i zakon pretvorio u nakaradu, haračliju koja prisiljava one koji imaju malo da imaju još manje. Naime, obaveza plaćanja Crvenom križu ne odnosi se samo na pošiljatelje pisama nego i na neke druge "sretnike".

Koji još lovator putuje vlakom, trajektom ili autobusom?

Zakon tako propisuje da se na svaku prodanu putničku kartu u međumjesnom i međunarodnom zračnom, željezničkom, brodskom i autobusnom prometu izdvoji iznos od tri posto cijene karte za Crveni križ. Molim vas lijepo, koji još lovator putuje vlakom, trajektom ili autobusom? Dakako, avion je već druga priča, ali tu se najveći dio karata proda preko interneta, kartičnim plaćanjem i najčešće direktno inozemnom prijevozniku.

Zakon pak propisuje da pristojbu za Crveni križ naplaćuju pravne i fizičke osobe koje prodaju karte, ali što s prodavateljem koji sjedi u Berlinu ili Parizu? Ambiciozno zamišljena, ova stavka najviše opterećuje one koji najmanje mogu dati - radnike, nezaposlene, studente i umirovljenike u klimavim autobusima propalih firmi koji putuju na posao, ispite ili liječničke pretrage.

Slična, ujedno i posljednja odredba tog tipa odnosi se na kulturne, zabavne i sportske priredbe. Naime, koncerti, festivali, kinopredstave, sportske utakmice i natjecanja terete se za iznos od tri posto od cijene karte tijekom famoznog Tjedna solidarnosti. Količina novaca i kultura u Hrvatskoj su najčešće u obrnuto proporcionalnom odnosu - što imaš više para, manja je vjerojatnost da ćeš ići na kulturne priredbe. Sport i zabavnjaci doduše nešto su popularniji, ali ni kroz njih se ne može ciljano zahvatiti one najbogatije (za to služi porezna politika).

Ovakav kakav je, Zakon o Hrvatskom crvenom križu stvara prisilnu solidarnost siromašnih sa siromašnima. I sve to ne bi bilo ni toliko tragično kada bi novac prikupljen na takav, u najmanju ruku dvojben način, završio u pravim rukama. No, iz vlastite dugogodišnje novinarske prakse znam da najveći dio godišnjeg proračuna Crvenog križa (mnogo, mnogo više od polovine), barem kad su u pitanju lokalne organizacije, odlazi na plaće radnika i naknade suradnika.

Ispada tako da oni koji nemaju financiraju nekolicinu privilegiranih, nedodirljivu kastu zaposlenika javnog sektora. Naravno, svaki posao treba pošteno platiti, i oni koji rade u Crvenom križu sigurno nisu preplaćeni za odgovoran i koristan posao koji obavljaju. Samo zašto bi oni najugroženiji to morali plaćati kroz solidarnost koja to nije? (Kristian Stepčić Reisman)