Ivan Herak: Kuda plovi ACI?
Vezano uz ponovno otvoren javni diskurs o potrebi privatizacije još nekih poduzeća u vlasništvu države, ali i poradi stjecanja 10,86 % udjela ACI-ja od strane turske Dogus grupe, ACI je ponovno dospio u središte zanimanja javnosti.
ACI d.d. osnovan je 1983. godine, prvenstveno zaslugom nedavno preminulog Veljka Barbierija, korifeja nautičkog turizma na ovim prostorima. ACI se danas nalazi u majoritetnom državnom vlasništvu (79 % dionica se nalazi u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju),"drži" oko 35 % udjela na hrvatskom nautičkom tržištu, koje na godišnjoj razini utrži oko 650 milijuna kn (bez PDV-a). Spomenuto tržište uz odmorišni, poslovni, zdravstveni, sportski i kulturni turizam čini šesti stup hrvatskog turističkog proizvoda, a ujedno je i njegov najperspektivniji i najprofitabilniji segment.
U 21 marini zaposleno 400 radnika
ACI danas u 21 marini, od Umaga do Dubrovnika raspolaže sa 6 018 vezova (od čega 5 227 u moru) zapošljava nešto manje od 400 ljudi. Zakonsko okruženje poslovanja temelji se na dodjeli koncesija u svrhu gospodarskog korištenja pomorskog dobra. Za razliku od razdoblja prije 2004. godine kada je, prvenstveno zahvaljujući suspektnim knjigovodstvenim akrobacijama i učestalim oprostima financijskih obaveza države, sporadično ostvarivao "pozitivne rezultate", u posljednjih nekoliko godina ostvaruje prosječni godišnji prihod na razini 180 milijuna kn te, dobit nakon oporezivanja na razini 20-25 milijuna kn.
Bilanca stanja tvrtke za hrvatske prilike više je nego „uzorna“. Aktiva ACI-ja koja iznosi 400 milijuna kn, svega 10 % svojih izvora (Pasive) ima u kreditnim obavezama društva. Društvo je likvidno i solventno, svi pokazatelji poslovanja pozitivnog su predznaka (profitna marža, koeficijent povrata imovine, koeficijent financijske stabilnosti).
Na prvi pogled situacija se doima gotovo pa idiličnom. No, kako rezultati nekog trgovačkog društva i inače ne govore uvijek previše o potencijalima, još manje o njegovoj stvarnoj poziciji i perspektivama, tako i u konkretnom slučaju, već sporadična raščlamba poslovanja ACI-ja ukazuje da rezultati TVRTKE NE KORESPONDIRAJU S POTENCIJALIMA ISTE, pa čak i u današnjem državno-vlasničkom i formacijskom statusu.
Drugim riječima, današnja tržišna pozicija ACI-ja temelji se gotovo isključivo na destinacijskim komparativnim prednostima naše obale (ljepota, razvedenost obale, brojni otoci, čisto more), podredno i na autoritetu većinskog vlasnika i davatelja koncesija, države, dok su istovremeno brojne upravljačke garniture ACI-ja učinile vrlo malo na planu restrukturiranja, razvoja i povećanja vrijednosti tvrtke.
Katastrofalna struktura prihoda
Metafora dosadašnje neuspješne politike se najupečatljivije i najizravnije ogleda u strukturi ponude, odnosno podredno strukturi prihoda ACI-ja pri čemu za razliku od inozemnih marina koje svega 20 % svojih prihoda ostvaruju temeljem pruženih nautičkih usluga, ACI čak 93 % svojih prihoda ostvaruje isključivo temeljem spomenutih usluga, od čega se 80 % odnosi na usluge smještaja plovila po raznim kategorijama plovila (stalni, tranzitni..).
Definitivni problem ACI-ja je i to što nije dovoljno prilagođen novonastalim zahtjevima potražnje, napose kada su u pitanju privezni kapaciteti smještaja plovila dužih od 25 metara. U oči posebno bode neadekvatan sadržaj ponude u marinama (ugostiteljstvo, servisi, trgovine) prvenstveno kao posljedica teško razumljive odluke Uprave društva (1995. g.) da se spomenute usluge daju u zakup vanjskim subjektima. Na taj način izostala je sinergija između ACI-ja i zakupoprimaca, a da o sinergiji ponude marina i destinacija u kojima su marine locirane i ne govorimo.
Kada je o ACI-ju riječ, škare i platno nalaze se u rukama Vlade i lokalne samouprave (politike). Ne zanemarujući ni malo nužnost razrješavanja objektivnih poteškoća koje su se nadvile nad ACI, poput PROBLEMA LEGALIZACIJE OBJEKATA u marinama, NEPOSTOJANJA PROSTORNIH I URBANISTIČKIH PLANOVA, odnosno njihove neusklađenosti s potrebama poslovanja marina, problema odnosno nužnosti PRODULJENJA DULJINE UGOVORENIH KONCESIJSKIH RAZDOBLJA (što postaje ograničavajući faktor kada su u pitanju kapitalna ulaganja u nautički sektor, obzirom da koncesijsko razdoblje traje prekratko i vrlo je teško za tako kratka razdoblja iznaći gospodarsku računicu), napose potrebu razrješenja problema u pravcu donošenja izmjene POMORSKOG ZAKONA I ZAKONA O POMORSKOM DOBRU (na način da se ACI-ju omogući mogućnost regresa sredstava koje je uložio u dugotrajnu nepokretnu imovinu, po isteku ugovorenog koncesijskog razdoblja) conditio sine qua non opstanka ACI-ja na nautičkoj karti, ne samo Mediterana već i Hrvatske, ipak je ULAGANJE u PROŠIRENJE POSTOJEĆIH KAPACITETA (obzirom da su postojeći insuficijentni, te dodatno, nisu prilagođeni potrebama potražnje), podizanje kvalitete USLUGE u istima, te napose ULAGANJE U NOVE KAPACITETE sa minimalno 300 vezova, sa značajnim brojem vezova za prijem jahti i mega jahti (kod čega inzistirati valja na ulaganjima u devastirane i napuštene vojne objekte, gdje već postoji djelomično izgrađena infrastruktura).
Nužna dokapitalizacija od strane Mirovinskih fondova i EBRD-a
Stoga, u ovom času, kada je o budućnosti ACI-ja riječ, čarobna riječ glasi - DOKAPITALIZACIJA. Imajući u vidu notornu činjenicu deficita državnog proračuna, podredno, nepostojanje mogućnosti da većinski vlasnik (država) dokapitalizira sustav, neumitnim se pokazuje potreba da nakon „screeninga“ financijskog, tehničkog i pravnog stanja tvrtke, odnosno izrade procjene vrijednosti potrebnih ulaganja u tvrtku, država ACI da u „izlog“, te iznađe strateškog partnera(e), imajući kod toga u vidu da manje (vlasništva), znači više (javnih i ostalih benefita).
U tom kontekstu ideja o dokapitalizaciji ACI-ja od strane Mirovinskih fondova i EBRD-a, čini se optimalnom ne samo za državu i ACI, već je ista dobitni „žeton“i za Mirovinske fondove kao i neke sadašnje i buduće umirovljenike.
Kod svega toga „smrtni bi grijeh“ predstavljala činjenica da politici, sve dok ne razvije projekt i ACI ju značajno ne podigne vrijednost, „padne i na pamet“ prodati svoj većinski udjel u ACI-ju. (Ivan Herak)
