Fašizam je bio problem 20. stoljeća. Problem 21. stoljeća je urušavanje zapadne civilizacije

U 44. minuti utakmice Hajduk - Varaždin u subotu na Poljudu Tomislav Duvnjak iz Varaždina zabio je možda i najljepši gol u povijesti hrvatske lige. Bila je to volejčina s 25 metara ravno u rašlje, koja je toliko oduševila komentatora utakmice da je nekratko ostao bez teksta. Kad je pronašao tekst, rekao je da je mislio da će lopta završiti negdje u Jadranskom moru, a potom da bi ovaj gol u Sjevernoj Koreji mogao vrijediti i dva. 

U Rijeci je dan nakon utakmice Hajduk - Varaždin, baš kao i u Puli, održan marš protiv fašizma u organizaciji takozvanih antifašista. Kako su u Rijeci neke stvari znatno bolje nego u Puli, poput nogometa i bureka, tako su i riječki antifašisti do te mjere napredniji od pulskih da se nazivaju komunistima. Čuveni riječki političar Hrvoje Štefan, član Radničke fronte, sudjelovao je u najavi riječkog marša i predstavio se tom prilikom kao komunist. Mrtav-hladan, u ljetu dvije hiljade dvadeset i petom, pozvao je narod na prosvjed na način koji bi, ako ne baš zabranjen, trebao biti civilizacijski prilično diskutabilan. Ili bolje rečeno - diskudebilan.

Kako budala ima na obje strane političkog spektra, što je prilično poznato još od davnina, uoči riječkog marša održan je i nekakav desničarski dernek na riječkom Korzu, gdje je šačica nesretnika prosvjedovala protiv migranata i pjevala ustaške pjesme, ali one prave, a ne Čavoglave. Potom su desničari došli i na marš, a nakon njega gađali su sudionike bakljama. Naravno, to je naišlo na žestoku reakciju u medijima, i treba da je tako, ali komunistički ispadi nisu naišli na ništa. 

A bio je to samo početak. Na samom maršu, u Rijeci i drugim gradovima, svjedočili smo suludim natpisima koji pozivaju na obnovu Jugoslavije i rušenje kapitalizma, pa se još jednom pokazalo da je radikalnim ljevičarima naprosto sve dopušteno. Oni smiju ponosno govoriti da su komunisti, iako je komunizam, baš poput fašizma, prilično pogubna ideologija, u čije su ime počinjeni zločini čak i strašniji od fašističkih.

Ovdje u Hrvatskoj, na primjer, komunisti su prvo poubijali gomile nedužnih ljudi, kako na Bleiburgu tako i drugdje, pobacali ih u fojbe, lovili i ubijali hrvatske emigrante, zabranjivali javnu riječ, oduzimali imovinu, i možda kao najgore, provodili suludu ekonomsku politiku koja je koncem osamdesetih postala uvod u bratoubilački rat. Usprkos svemu tome na ovim prostorima i dalje se smatra da je dozvoljeno izjašnjavati se kao komunist, da je to nešto gordo i opravdano, na što bi trebalo biti ponosan. 

Nisu naravno svi sudionici nedjeljnog marša, kako u Rijeci tako i u Puli, ljubitelji bezumnog režima i propalih ideologija. Velika većina došla je naprosto izraziti svoje neslaganje s pojavama u društvu, ne želeći ulaziti u pripadajući politički kokošinjac. Svejedno bi trebali biti svjesni da u temelju cijelog tog pokreta stoje prilično mutna motivacija i prilično mutni likovi. Jedina razlika između njih i ovih s desnog spektra je što se ljevičari puno vještije uspijevaju upakirati u borbu za nešto časno i plemenito. 

U Hrvatskoj, naravno, nema realne prijetnje od komunizma, kao što nema ni realne prijetnje od fašizma. Jedina iole ozbiljna komunistička stranka, Radnička fronta, imala je jednog saborskog zastupnika u jednom mandatu, i to samo zahvaljujući stranci Možemo koja ju je odvukla tamo. Na izborima dobiva oko jedan posto podrške i da nemaju sporadičnu medijsku pažnju, nitko za njih realno ne bi ni znao.

S druge strane, snaga radikalne desnice bila je jasno vidljiva neki dan u Rijeci, gdje se na prosvjedu protiv migranata okupilo tridesetak ljudi. Kad izbacimo neupućene klince, nije ih bilo ni za nogometnu utakmicu. Nešto slično, sa sličnim brojkama, odigralo se nedavno u Zagrebu. Ovdje u Puli, da se uopće organizira takav skup, ne bi došlo ljudi ni za briškulu u parove. Eto, to su te strašne ustaše.

Ono što postoji na oba pola političkog spektra su žohari koji traže svaku priliku za promociju svojih nakaradnih političkih ideja. Da bi to iole imalo smisla moraju imati i nekakave neprijatelje, pa ih pronalaze u svojim ogledalima, u doppelgangerima s druge strane ideološke dogme.  

Ako negdje prostoji stvarni problem, onda je on u dijelu medija i javnosti koji lijeve radikale rado prihvaća, a desne s gnušanjem odbacuje. Zbog toga se stvara neravnoteža koja na palubu priziva još žohara. U temelje dvostrukih kriterija ponekad je teško proniknuti, ali vjerojatno leže u ideološkim preferencama. Novinari su u pravilu ljevičari, to je tako bilo oduvijek. Mnogi od njih naprosto nisu u stanju shvatiti da postoje i osobe koje drugačije razmišljaju, i da nisu zato fašisti.

Uostalom, sve je to najbolje sročila gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić, koja je mrtva hladna rekla da ovo što se danas naziva antifašizmom naprosto nije antifašizam. Toliko zrela izjava donedavno se u Rijeci nije mogla ni zamisliti, što valjda znači da su i tamo zapuhali neki novi vjetrovi. Tome možemo dodati samo još jednu misao, koja cijelu ovu ideološku raspravu uspješno zaokružuje - fašizam je bio problem 20. stoljeća, problem 21. stoljeća je urušavanje zapadne civilizacije.    

Gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani, velika uzdanica svjetske ljevice, nedavno je bio na konferenciji za novinare skupa s Donaldom Trumpom. Kad su ga pitali misli li i dalje da je predsjednik fašist, počeo je nešto objašnjavati, na što ga je Trump prekinuo riječima "slobodno reci da jesam, bit će jednostavnije". Možda je to najbolji odgovor. Možda je najbolje jednostavno odustati i reći - da, fašisti smo - je li sada u redu? 

Žohari ionako neće odustati, jer i kod njih, baš kao u Sjevernoj Koreji, zabijanje fašizma u rašlje piše se kao dva boda.