'Svi ljudi imaju u sebi nešto demonsko, a đavao se uvijek skriva u najsigurnijem kutku crkve'

Damir Karakaš u ponedjeljak na Sajmu knjiga u Puli predstavlja svoj novi roman „Sunčanik“, još jedno slojevito, poetsko, filigranski izbrušeno djelo iz kojeg izviru vizualno snažne slike sirove prirode, u kojem unuk i djed odlaze u šumu u potrazi za vragom.

Krije li se iza kakvog kvrgavog panja, u gustoj jutarnjoj magli ili vreba i izvire iz samih protagonista i neobičnih likova koje susreću na tom putu pitanje je na koje je nemoguće dati nedvosmislen odgovor. Na pitanje dječaka kako to vrag uđe u čovika, djed odgovara – ko i smrt. Vrag je kad je u pitanju čovjek prirodan i neminovan i samo je pitanje vremena i okolnosti kad će zaoštriti trozubac.

Karakaš i u ovom romanu ponovno odlazi u mračnu, pretpotopnu šumu iz koje je potekao, koja može biti i majka i otac, i topla kolijevka, i zla maćeha, raka puna kostiju i duhova poraženih, ali i mjesto introspekcije i susreta protagonista s vlastitim demonima.

- Možete li ukratko odrediti vrijeme radnje i predstaviti novi roman publici koja ga još nije pročitala: djed i unuk, ravnajući se po suncu, probijaju se šumom u potrazi za vragom, i na tom putu nisu uvijek sami. Navodno su ga uhvatili. Ili ipak nisu? I je li to uopće moguće?

- Kako kaže djed unuku kad ga ovaj pita jel nešto moguće, sve je moguće osim možda drvene peći. A roman je sačinjen od pet dužih poglavlja koja funkcioniraju poput svojevrsnih koordinata koje se mogu na različite načine kombinirati, pritom ostavljajući mnogo prostora za učitavanje, tako da čitatelja ne stavljam u neke svoje tračnice. Roman sam zamislio da u njemu sâm kadar treba biti bogat i prštati od vizualnih podražaja, a oni su u najmanjim detaljima, u svemu što oko i um zamjećuju, a ti vizualni inputi otvaraju niz svojih implikacija i semantičkih kodova. Sve se odvija u svojevrsnom vremensko-prostornom vakuumu, što priču čini univerzalnom.

- Odgovarajući na pitanje unuka o tome kako izgleda vrag, djed odgovara 'ko i čovik'. Nema papaka i rogova. Jednom ste izjavili da svatko nosi zlo u sebi, da svaki čovjek u sebi ima nešto demonsko. Koji se demoni bude u ovoj knjizi, a što je ono osobno demonsko što nosite u sebi?

'Nema goreg nego kad vojnik doziva majku'

- Po Emilu Cioranu, svi ljudi koji se manifestiraju na bilo koji način imaju u sebi nešto demonsko, on nikad nije bio uklonjen jer drugačije nije moguće. Dakle, čovjek je načet od rođenja, Dostojevski je bio najviše u vlasti demona, pisac koji je znao eksploatirati i dobro i zlo, i koji je najbliže dotakao zlo kao čovjekovu bit, on je i puno patio, a saznanje se stiče iskustvom i patnjom, a ne samo čitanjem. Isto tako, zadatak đavola je da nas uvjeri da ne postoji, on se uvijek skriva u najsigurnijem kutku crkve.    

- Vrag se u dječaka još nije uspio useliti, iako on mori djeda s milijun (pot)pitanja, dok starac nudi lucidne odgovore, a istovremeno se bori  s demonima ratne prošlosti, kostima i neoznačenim grobovima. Djed na pitanje unuka tko je tu poubijan, naši ili njihovi, odgovara: svi su vojnici u ratu naši, samo su im oznake na kapama drugačije. Kako tumačite njegove riječi?

- Uvijek sam kod pisanja više volio postavljati pitanja, nego davati gotove odgovore, pa me često tako znaju pitati, pogotovo nakon predstave 'Sjećanje šume' da im kažem je li onaj dječak na kraju umro. Ja im možda samo mogu reći, ako je to kraj, da nema sretnog kraja, jer kraj je smrt. Isto tako pada mi na pamet Montaigne koji je kazao da bi nekoga razumio, moraš dugo i ljubopitljivo slijediti njegov trag, a neka svaki čitatelj to tumači na svoj način. Što se tiče rata, on je po Majakovskom odvratan, a pozadina još odvratnija, čovjek sam koji je prošao rat i vjerujte nema goreg nego kad vojnik plačući doziva svoju majku. O svemu tome pisao sam i u romanu 'Proslava', kako mlad čovjek, koji nema dovoljno obrazovanja, koji ima neku nesigurnost života, lako upada u ekstremno desnu ideologiju. Iako je tu riječ o povijesnoj priči, ljubavnoj priči, priči o tome kako fašizam raste na tlu neukosti, mislim da se upravo to događa i danas, svugdje u svijetu. Neki mladi vojnik koji će se danas-sutra boriti na nekoj fronti proživljava sličnu sudbinu, baš kao i neki drugi vojnik na suprotnoj strani koji je odrastao u siromaštvu, a koji se u vojsku prijavljuje kako bi dobio priliku za obrazovanje i imao, primjerice, zdravstveno osiguranje. Zato je važno obrazovanje, zato su važne knjige, ljudi moraju osvijestiti obrasce koji vode do ratova, kako do ratova ne bi više ni dolazilo, da nema pješadije i vojnika koji bi ginuli za nečije interese, znajući da ti interesi zapravo nisu njihovi, možda ratova ne bi ni bilo.

Magija šume

- Šuma, gusta poput melase, čest je motiv koji se provlači kroz Vaša djela, tako je i u „Sunčaniku“. Šuma ima dušu, ona doseže mitsku razinu. Običan čovjek bi se uplašio njenih prijetećih, crnih krošnji, no ona je mjesto koje prigrljuje protagoniste Vašeg romana, čuva ih od zala, iako u njoj vreba vrag. I Vi volite njenu magiju. Što je to čarobno u šumi?

- Odrastao sam u šumi, čuvajući kao dječak goveda, ona me je spasila, krao sam iz jednog klozeta knjige pa ih nosio u šumu, uz vatru sam fanatično u šumi čitao Gogolja, koja je to magija, šuma ovdje prigrljuje likove koji se boje više života nego smrti, ona im je često i otac i majka, sve je u slutnji i ambivalentno, roman ne podilazi publici, ali nije lapurlartizam, prenemaganje ili puko razbacivanje erudicijom. Traži angažman čitatelja, ne pruža razbibrigu. Mogli bi reći, da me pitaju na zebri, između crvenog i zelenog o čemu je, da im kažem, prividno se ne događa ništa, a događa se sve.  

- Izjavili ste da ste roman pisali pet godina uz velike količine crnog vina i opsesivno slušanje Mahlera. Kakvo je bilo to iskustvo?

- Kod svog pisanja koje ima jako puno faza, a uglavnom je to više brisanje, nego pisanje, volim osluškivati svaku točku, zarez – uglavnom, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim mogućim razinama. Moji književni favoriti oduvijek su bili sjajni stilisti, a kako sam stariji, bolje i razumijem neke stvari, jer kad za sebe pomisliš da si genije, onda ideš tri koraka unatrag. Nikad se nisam ni doživljavao ozbiljno, to mi jako pomaže, uvijek sam sumnjao u sve pa i u svoju literaturu. Svjestan sam i da će o našoj književnosti najbolje i najpravednije suditi vrijeme koje će tek doći. A glazba mi je uvijek bila bitna, prošli roman bio je Glenn Gould, sad japanski jazz sedamdesetih i fantastični Mahler. Volim glazbu, odrastao sam uz Sexu, Meseršmite, sad obožavam jazz, kaže jedan basist, pričajući o svom frendu bubnjaru, on je sjajan bubnjar jer nije bubnjar, takav bi i ja htio biti pisac. 

Literatura kao bunt

- Koliko je u romanu autobiografskog, a koliko fiktivnog? U dijelovima romana obraćate se čitatelju i u prvom licu jednine. Znamo da želite stvarati fikciju "koja neće biti laž“.

- Moram spomenuti pisca Remizova za kojeg je literatura bila život, literatura kao bunt, koji je govorio da jezik treba biti kao bodlja ježa. On je u sobici imao puno izrezanih đavolčića pa ih je objesio po plafonu, u takvom je ambijentu stvarao, jednom su došli Staljinovi ljudi, bili su zbunjeni tim đavolčićima, ali nisu ga dirali. On je govorio da je sve ispovijed, a da odstupanja ima samo kako bi se nadopunilo viđenje svijeta.   

- Sami ste rekli da dolazite iz ustaškog kraja. Kako s jedne strane komentirate manipulaciju žrtvama Vukovara, a s druge val desnog ekstremizma koji se posljednjih mjeseci valja Hrvatskom, od napada na festivale, srpske kulturne manifestacije pa do okruglog stola u Saboru na kojem se, između ostalog, kao vjerojatno najbizarniji dio 'izlaganja', tvrdilo da su djeca u logoru Jasenovac odlazila na praksu?

- Čak je i Franjo Tuđman rekao kako je u Jasenovcu ubijeno oko osamdeset tisuća osoba. Ja ću sad dati podatke za Rome, time sam se zadnjih mjeseci bavio, dakle, u Drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske ustaška vlast poubijala je i oko devedeset posto Roma, ubijeno je 16173 Roma, 5608 djece, 4877 žena i 5688 muškaraca. A ako negiramo zločine u prošlosti, otvaramo nove puteve zločinima u budućnosti. Grozno mi je sve to što se događa po svijetu, pa nije bezveze, nobelovac Imre Kertesz još je davno rekao kako je poredak u svijetu svakodnevna čarolija zla. Pokušam izbjegavati vijesti jer mi se čini da ako budem gledao sva tri dnevnika na Hrvatskoj televiziji da bih mogao završiti na psihijatriji.

- I Vi ste, kao učenik, za vrijeme Jugoslavije posjetili Jasenovac u kojem su tada bili, u međuvremenu uklonjeni, izlošci koji svjedoče o okrutnim načinima egzekucije, poput srbosjeka. Kakve su tada bile reakcije Vas i ostalih učenika?

- Ne znam koliko je bilo pametno voditi djecu na takva mjesta, imali smo noćne more, spavali smo, budili se i vikali, nemojte nas zaklati. Posebno mi je ostala urezana slika razbijenih naočala, jer je jedan ustaša mislio da ih nose pametni ljudi, pa je ubijao samo ljude s naočalama, vjerojatno je bio loš đak u školi. Moram i nešto reći o srbosjeku, to je nožić kojim se reže snoplje kad se vrši, svaka ga je vršilica imala, možda je neki ustaša to uzeo i koristio za klanje, ali priča o srbosjeku, noževima koji su rađeni da bi se njima klali Srbi po meni ne postoji.    

Kakav je to čovjek kojeg svi vole?

- Otac Vam je, cijepajući drva, rekao - javi se kad dobiješ Nobela. Kakav je Vaš odnos s obitelji danas, jesu li Vas nakon toliko godina i književnih priznanja ipak prihvatili kao uspješnog pisca?

- Oni tamo poštuju samo dva svjetska čovjeka, Nobela i Einsteina, čak ne ni Teslu, ipak je on genije iz našeg kraja, srušili su mu u ratu i spomenik. A nagrade, puno sam ih dobio, uglavnom vani, primjerice nikada nijednu koja je pod pokroviteljstvom Hrvatskog društva književnika, ali nema veze, a kako se ono kaže, one su najneznačajnija stvar za one koji ih imaju. 

- U književnosti ste beskompromisni, ne dodvoravate se nikome, pa ni ljudima iz kraja u Lici u kojem ste odrasli, što su Vam svojedobno opako zamjerili. Smijete li se vratiti u rodni kraj, jedno vrijeme za vas je bilo opasno ondje odlaziti?

- Volim svoj kraj, Liku, ljude tamo, ima i puno njih koji i mene vole, čitaju moje knjige koje su uvijek na strani pravde, slobode, ljudskosti, poštenja, tako su me roditelji odgojili, ima i onih koji me mrze. Kakav je to čovjek kojeg svi vole. Ja se u životu ionako nisam okretao za svakim psom koji bi za mnom zalajao, tako ne bih nigdje stigao.