Foto 'Nisam dala svoje 'ča' ni Ćićariju ni kad su me u Zagrebu zezali': omiljena voditeljica otkriva zašto se vraća u raj iz djetinjstva

Ako vam je dobro jutro poželjela Lea Medica, popularna voditeljica Radio Istre, velika je vjerojatnost da vam više ništa neće ovaj dan pokvarit'. Njezin je glas, na tragu prezimena, poput žlice meda: topao, zdravo sladak i s taman toliko energije da vas pogura naprijed.

Kad tome pridodate zaraznu vedrinu kojom ova simpatična 28-godišnja Buzećanka razoruža i najtvrdokornija gunđala, lako zaboravite zašto ste se ono, pobogu, probudili namrgođeni. Ne pada vam na pamet promijeniti frekvenciju 96,9: možete samo pojačati radio i pitati se kako joj uspijeva takvom pero lakoćom sijati pozitivu.

I nas je to zanimalo, pa smo Leu - poznatu i kao voditeljicu brojnih istarskih manifestacija - posjeli pred mikrofon Istarskog. Neobična situacija za nju: naviknuta postavljati pitanja, ovaj je put morala odgovarati. I još u vlastitom studiju. Uf!

Kaže da joj je najteže pričati o sebi, ali i tu se odlično snašla. Jedino nam je diktafon umalo pregorio, nenaviknut na takvu eksploziju smijeha koja je obilježila razgovor.

„Ha-ha, takva sam - ja se i ljutim s osmijehom!“, započinje Lea.

Kad se upali crvena lampica…

Za jutarnju šihtu ustaje rano, poput kakve mljekarice, u 4.15, a već u šest u eteru zvuči potpuno nahajpano. Recept?

„Kad se upali crvena lampica, gotovo je: nema privatnih problema, umora, neispavanosti… Tu sam za slušatelje. Volim ovaj posao i shvaćam ga profesionalno - to je to. Bilo je trenutaka kad sam brisala suze 13 sekundi prije programa ili izgubila noć zbog koncerta, ali nitko to nije skužio“, priča pa se, naravno kroz smijeh, našali na vlastiti račun:

„Evo, i ovako zvučim malo kreštavo, a u eteru sasvim drukčije. Masa ljudi me ni ne prepozna“.

Radio je, veli, njezina velika ljubav jer je „najtopliji medij, uvijek negdje uz tebe: u autu, trgovini, kafiću...“

U Zagrebu je završila novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i radila na Novoj TV, lokalnim televizijama, te u tiskanim i online medijima. Ali vratila se, eto, prvoj ljubavi.

„Nona Marija iz Pazina čula je oglas za posao na radiju i nagovarala me danima. Poslala sam molbu zadnji dan, bez očekivanja, a evo me ovdje već dvije i pol godine“.

Više od ljupkog glasa

„Radio Istra je školski primjer dobrog radija: odlična produkcija i glazba koju ne čuješ drugdje. Imaš slobodu i širinu, što kreativac i treba. Volim politiku, volim mjuzu, a ovdje to spajam“, kaže, na što se mi šalimo da bi joj vječiti direktor Zvjezdan Jurcola nakon ovakvog panegirika trebao povećati plaću.

Lea je, jasno, puno više od ugodnog glasa: ona je prije svega novinarka. Osim što uređuje vijesti, vodi i emisiju „Ponedjeljkom otvoreno“, u kojoj s gostima obrađuje teme širokog raspona: od političkih do društvenih, socijalnih. Timski je igrač - „na radiju je super atmosfera, svi smo kao zarmani“ - ali voli i kada je sve u njezinim rukama.

„Guštam u svojoj šihtici subotom ujutro, kad sam ‘one woman show’: voditeljica, tehničarka i glazbena urednica. Općenito volim kad da je sve opušteno, pa tako i evente, dopusti li prilika, nastojim voditi s nekim svojim osobnim, toplim pečatom“.

A i sama, priznajemo, zrači toplinom. Posebno kad govori o zavičaju. Dok njezin kolega Igor u režiji vadi melem za usne, ona nama nudi - melem za uši:

„U Zagrebu nikad nisam izgubila svoje ‘ča’. Ako su Dalmatinci i Hercegovci mogli peštati po svoje, mogla sam i ja čuvati naš meki ‘ć’. Zezali su me zbog toga, ali fućkalo mi se, to je dio mene“.

„Inače, što se posla tiče, u Zagrebu je ponuda velika, ali i potražnja. Imaš dvije opcije: ili žrtvuješ sve za karijeru, ili uživaš u lijepom, malom životu koji imaš. Ja sam se odlučila za ovo drugo. Kad sam se vratila s ove strane Učke, bio je to pravi mali narodni preporod“, dodaje.

Obnavlja djedovinu

Često, primjećujemo, na društvenim mrežama promovira događanja na Ćićariji, odakle vuče korijene, i to ne samo zato što joj je majka Roberta načelnica Općine Lanišće.

„Ćićarija je, nažalost, pomalo zaboravljena, ali je sve više ljudi otkriva. I dosta mladih obnavlja svoju djedovinu, poput mene u Račjoj Vasi, gdje ću uskoro preseliti iz Buzeta“.

A za sve je to, pomalo paradoksalno, kriv - Zagreb.

„Skužila sam da moje frendice 'od gore' sanjaju kupiti nešto u Istri - bilo što, čak i ruševinu u selu za koje ni ja nisam čula. I onda mi se opet upalila ona crvena lampica. Rekla sam si: čekaj, imam na Ćićariji, na top-mjestu gdje sam provela djetinjstvo, nešto svoje - zašto ne bih i ja? A Ćićarija… to je apsolutna sloboda. Tamo se isključiš od svega. Život za poželjeti“.

Dotad uživa u muzici „od Bacha do Laibacha“ i šetnjama sa svojom mini šnaucericom Ziggy, nazvanom, nimalo iznenađujuće, po Bowijevu alter egu.

„Kupila sam je da me čuva od medvjeda i vukova na Ćićariji, a ima pet kila. Ali glasna je na gazdaricu, pa sve otjera“, šali se opet.

A gazdarica ostane bez teksta samo kad je pitate o - ljubavi. „Sve u svoje vrijeme“, zagonetno tada kaže.

Vjerujemo da se zbog ovog zadnjeg neće naljutiti - a ako doista nije, molimo da nam ispuni glazbenu želju, pa u njezinoj subotnjoj šihti pusti Jovantottijevu „Penso positivo“.

Čisto da u stilu zaokružimo ovu ugodnu ćakulu.