U plamenu nestao simbol metropole, a s njim u prah otišli nezaboravni studentski dani i tiskanje moje prve novine

Sinoć iza 22 sata buknuo je požar na Vjesnikovom neboderu na križanju Savske ulice i Slavonske avenije u Zagrebu. Vatrogasci su se cijelu noć borili s vatrom, a fotografije s mjesta događaja bile su zastrašujuće. Sudeći prema viđenom, od nekadašnjeg simbola hrvatskog novinarstva ostat će samo zidovi.

Možda je, koliko god to grubo zvučalo, i bolje da se to dogodilo. Zgrada u kojoj su se do prije 20 godina nalazila sjedišta najvećih hrvatskih redakcija već je godinama prazna. U većinskom je državnom vlasništvu i teško da bi je itko kupio u dosadašnjem obliku, a da se pritom ne mora hrvati s konzervatorima za svaku preinaku.

Znam da zvuči okrutno, ali najbolje je na tom mjestu izgraditi nešto novo - hotel ili modernu poslovnu zgradu. U ovoj državi ionako već imamo stotine zgrada koje su postale svojevrsni spomenici, pa nam ne treba još i spomenik hrvatskom tiskanom novinarstvu. Medijska djelatnost odavno je napustila tu zgradu. List Vjesnik već godinama ne izlazi, bivši Europapress Holding (današnja Hanza Media) i Večernji list preselili su u svoje zgrade, distributer novina Tisak odselio je na Žitnjak, a Hrvatska tiskara, koja je bila u prizemlju zgrade, odavno je u stečaju.

No ova zgrada ima posebnu simboliku u mom životu. Po struci sam grafički inženjer, a po profesiji novinar i izdavač; i svoje sam najvažnije životne procese započinjao upravo u toj zgradi.

Ili kod te zgrade. Naime, u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam studirao, preko puta Vjesnikova nebodera, na tramvajskoj stanici u Savskoj, nalazio se kiosk Vjesnika (današnji Tisak). Bio je poznat po tome što su se prvi primjerci tek otisnutog večernjeg izdanja Večernjeg lista – oko 18 ili 19 sati – dopremali upravo tamo. To je studentima koji su tražili smještaj bilo presudno, jer je potražnja uvijek bila veća od ponude. Tako sam i ja prvih dana studija stao u red za prvi primjerak Večernjeg lista kako bih među prvima pročitao male oglase za iznajmljivanje soba.

Bila je to vrlo zahtjevna operacija, današnjoj omladini – koja sve radi s dva-tri klika na mobitelu – vjerojatno nezamisliva. Najprije je trebalo stati u red za Večernji list, zatim brzo pretražiti male oglase, a potom, što je danas gotovo nevjerojatno, otrčati do prve telefonske govornice i nazvati potencijalnog stanodavca. Naravno, i ispred govornice je bio red.

U Vjesnikov sam neboder prvi put ušao kada sam kao student Grafičkog fakulteta imao praksu u Vjesnikovoj tiskari. Zbog toga sljedeće godine nisam morao čekati red za male oglase, jer sam u međuvremenu upoznao ekipu iz grafičke pripreme Večernjaka, koja mi je najzanimljivije oglase dojavila nekoliko sati prije nego što bi se novine pojavile u kiosku na Savskoj.

I oko nebodera je u to vrijeme sve bilo u znaku medija i grafike. Naš omiljeni kafić, u koji smo odlazili nakon prakse, zvao se “Tri cicera” (cicero je tipografska jedinica koja se koristila za veličinu slova dok su se tiskarska slova lijevala iz olova).

Nakon studija u Vjesnikov se neboder “trijumfalno” vraćam u kolovozu 1994. godine, kada sam pokrenuo svoj prvi medijski projekt - dvotjednik Naši foji.

Iz Naših foji kasnije je nastao prvi istarski tjednik Istarski glas, ali njega smo već tiskali u Novom listu, koji je dotad modernizirao svoju tiskaru. Stariji će se sigurno sjetiti da su do 1995. godine Večernji list i Vjesnik imali puno kvalitetniji tisak od Glasa Istre, čije su fotografije uvijek bile zrnate.

Moj treći povratak u Vjesnikov neboder bio je 2002. godine, kada smo nakon gašenja Istarskog glasa, moja supruga Eleonora i ja dvije godine radili kao istarski dopisnici Globusa, Arene i Playboya.

Bio je to početak kraja zlatnog doba tiskanih medija i velikih redakcija kojima su trebale čitave zgrade. Sinoćnjim požarom to je vrijeme, na neki način, simbolično i zaključeno.