Video Tko kaže da se čuda ne događaju? Mi smo stvarno kupili kartu i bili na koncertu najboljeg benda na svijetu

Došao je i taj dan. Stojimo u dugačkom repu ispred Unipol Arene u Bologni. Još ne vjerujemo da smo tu, među tih 15 tisuća dragih i jednako uzbuđenih ljudi.

Za koju minutu vidjet ćemo jesu li moju Maju stvarno, kao super sretnu dobitnicu, izvukli iz bubnja na internetskoj lutriji, pa je dobila priliku kupiti karte za koncert Radioheada, najboljeg benda na svijetu? Ili je sve ovo samo neka, nikom smiješna zafrkancija?

Tek kad je čitač barkoda odobrio ulaznice i potvrdio da je ovo ipak java - onako baš dobra zbilja, za koju poželiš da se vrti na repeatu - duboko smo udahnuli, izgrlili se i zauzeli mjesta za predstavu: Thom Yorke, Jonny Greenwood i društvo na europskoj turneji nakon sedam godina koncertne pauze. 

I sad će svirati za nas - na prvoj od četiri njihovih večeri u Bologni!

Naravno, prije smo propisno nazdravili. Ma da je pivo i više od tih 7,50 eura, i da ga ne toče u onih prevarantskih talijanskih četiri deca, bilo bi mi najbolje koje sam ikad popio. Uf!

Mjesta su top, prednji dio tribine. Ništa nije prepušteno slučaju, pa ni glazba „za zagrijavanje“. Svira neka teška komorna numera kao da će svaki čas sprovod. I još nas, zbunjujuće, nude kokicama k’o u Cinestaru. Ma sve zlo s tim, nećemo sad cjepidlačiti…

Tata se razbacao

Ekipa očekivano šarolika i sa svih strana svijeta. Tu su negdje ona dva frenda iz Čilea - fotkali se čim su sletjeli u Italiju. Do nas Filipinka i njezin pratitelj, koji se po tom pic-pic stilu ni blizu ne čine fanovima Radioheada, ali će nas brzo razuvjeriti... Do njih dvije Ukrajinke s kojima smo čekali u redu, a ispred talijanska obitelj.

Tata izgleda uštogljeno kao da predaje vjeronauk u osnovnoj školi, ali domalo će posnimati dobar dio koncerta i razbacati se na There There, Everything in It's Right Place i magičnu Weird Fishes. Kralj.

Poveo je i maloljetnu kćer, valjda da joj pokaže kako svijet ne staje na Annalisi i Gianni Nannini. Mama, manje zainteresirana, prčka po WhatsAppu.

Bend se na pozornicu - okruglu i smještenu na sredini partera - popeo u 20.35. Sviraju iza prozirnog led zaslona na kojem idu genijalne projekcije: ekspresija svega što stvara ovaj nezamjenjivi britanski sastav.

Otvaraju s 2+2=5. Jasna poruka: večeras, dok slušamo presjek njihovog opusa, sve jednadžbe i pravila koje poznajemo padaju u vodu.

Elem, postoje bendovi, a postoji i Radiohead koji resetira rock iz temelja pa gradi neku vlastitu muziku koja ne može ni u jednu ladicu. Postoji i Radiohead kojem ćete, makar i teška srca, oprostiti loš zvuk.

Pogotovo na nekoliko početnih od 25 pjesama: Sit Down. Stand Up., Bloom, Lucky… Ipak je ovo sportska dvorana, nije akustika iz teatra. 

Ekstaza na bisu

S vremenom se stvar, istina, prilično popravila. No ne možete, k vragu, prestati žaliti što u pojedinim trenucima sva ta magija koju proizvode ovi nadrealni muzičari - dok im vojska logistike izvire „iz podruma“ mijenjati gitare i opremu - ne dopire do vas baš onako, u svoj punini.

Jadikovati vam ne da energični Thom Yorke, koji i na pragu šezdesetih skače po pozornici poput kakvog lutka na koncu, niti te lude, frenetične projekcije koje dižu cijelu priču.

Bis od sedam pjesama otvara Fake Plastic Trees: zatvaram oči taman prije gitarskog krešenda. Sjetim se cimera Marka, koji je onomad kupio OK Computer u originalu i izlizao ga dok nije počeo preskakati i Gagija koji mi je objašnjavao značenje spota Daydreaming i svoju tetovažu inspiriranu Radioheadom - e, to su fanovi.

A nakon što je Fake Plastic eksplodirala, dvorana je odjednom bila osvijetljena; nitko više nije skriven - ni bend, ni gledatelji. Ekstaza se nastavila s meni njihovom najdražom - Let Down, koja je dogurala čak i do TikToka, pa je znaju i mlađe generacije zatrpane svakakvim glazbenim šrotom.

Maja je, ako ćemo pravo, bila malko razočarana što nisu svirali njezinu Street Spirit, zbog koje je zavoljela ovaj bend. Ali, prošlo joj je čim se sjetila onog trenutka kad je čitač barkoda pokazao da sve ovo nije bio samo - san…

I kad je, napokon, vidjela te razdragane ljude koji će noćas slatko usnuti - u zbilji koju bi rado namjestili na repeat.

Baš kako smo i mi namjestili Radiohead u autu dok smo se vozili natrag kući…