OTVORILI KAMP, ALI NE NA MORU

Foto Govorili su im da su ludo hrabri, a danas im čestitaju: 'Gosti nam se vraćaju već treći put'

Piše: Igor Radić

11.11.2025 - 13:25
Romi Agapito i Elvis Laković ispred La Vita Campinga
Romi Agapito i Elvis Laković ispred La Vita Campinga

Trebalo je imati poprilično petlje upustiti se u avanturu stvaranja kamp odmorišta u dolini Mirne – prvog takvog u Buzetu, tu nedaleko izvorišta pitke vode u Svetom Ivanu.

Od ideje do realizacije prošlo je devet godina, obilježenih poslovičnom borbom s administracijom i beskrajnim procedurama.

Ali kad su u La Vita Camping lani napokon počeli pristizati prvi kamperi, susjedi su vlasnicima, supružnicima Romi Agapito i Elvisu Lakoviću, mogli samo stisnuti ruku i čestitati na – ludoj hrabrosti.

Posjetili smo ih u tom malom, prirodnom i blagotvorno tihom raju, nadohvat Staze sedam slapova, magneta za obične šetače i smjele penjače. Umorni od sezone, ali nasmijani, ponosno su pokazali ostvareni san na zemljištu Rominih roditelja.

Rado dijele i lijepe brojke: tisuću noćenja prošle i još 3.500 ove godine. Uz 15 parcela s vodom i strujom smjestili su i jedinu zgradu – recepciju, sanitarije, praonicu, spremište – sve uredno, promišljeno i jednostavno.

Sve sami ostvarili

Nije ni čudo što Buzet bilježi 40-postotni porast turističkog prometa, zahvaljujući i sličnom kampu Vela Stina u Roču.

„Sve smo sami ostvarili. Trebalo se znati suočiti s izazovima. Napustila sam perfekcionizam, prihvatila da nije moguće sve doma ispeglati i savršeno skuhati. Puno je tu potrebno obiteljskog razumijevanja i kompromisa – znati odvojiti poslovno od privatnog“, priča Romi, dok joj se pod nogama mota mačak Vito, maskota i imenjak kampa.

Kamp raspolaže s 15 parcela, a dobit će ih još deset

„Danas smo bogatiji za brojna prijateljstva. Mali smo obiteljski kamp, pa se s gostima družimo, objedujemo… Neki se već treći put vraćaju i traže istu parcelu, a drugima smo već sada upisani u kalendar za iduću godinu. To nas čini ponosnima“.

Gosti stižu sa svih strana – od Amerike do Australije – a prednjače Nijemci, Slovenci, Austrijanci i Švicarci. Većinom su to ljubitelji sportskih sadržaja: hodači, penjači, biciklisti, kao i zaljubljenici u automoto priredbe ili gastronomiju. Parkiraju kamper ili rastegnu šator i – uživaju dok Mirna mirno žubori.

Idlila kraj Mirne

U kampu su najživlji mjeseci rujan i listopad, zatim travanj i svibanj, dok je srpanj, zbog velikih vrućina, najslabiji.

„Imamo zbilja lijepa iskustva. Naši su gosti ugodniji od onih na moru u špici sezone – ležerniji, pa im i pristupamo opuštenije“, dodaje Elvis, rodom iz Umaga.

On je bivši vrsni rukometaš Umaga, Poreča i Buzeta, gdje ga je, pogađate, zadržala ljubav. Supružnici danas žive u Juričićima, a uz kamp vode još dva posla: Romi ima tvrtku za prirodnu kozmetiku, Elvis građevinsku firmu u Umagu.

Romi proizvodi prirodnu kozmetiku po starim recepturama

Samo su takvi, marljivi i nemirnim duhom vođeni ljudi mogli izdržati sve prostornoplanske zavrzlame i procedure na riječnom području s izvorištima pitke vode. Iako je put bio trnovit, probili su ga, pa sada planiraju širenje na 25 parcela, čim stigne građevinska dozvola. Razmišljaju i o zapošljavanju prvog stalnog djelatnika.

„Cilj nam je 10.000 noćenja godišnje. Tu ćemo stati, a onda neka naši sinovi vide hoće li dalje širiti posao“, kažu.

Predobri komentari

Svjesni su da će trebati vremena da postanu prepoznatljivi, ali vjeruju u usmenu reklamu i dobar glas svojih gostiju.

„Komentari su predobri, bolji od očekivanja. Izgleda da smo pogodili s mjestom i ponudom, a dalje – nije sve samo do nas“, poručuje Elvis.

 

U Buzetu je sve više kuća za odmor i apartmana, a tu su i hoteli. Stoga od lokalne zajednice očekuju više sadržaja za duži boravak turista.

„Nedostaje ponude. Gosti odlaze nakon dva, tri dana. Promocija nisu samo tartufi i rezanje kobasica i pršuta“.

U gradskoj Turističkoj zajednici već se založio za nove ideje: biciklističku stazu koja bi ravnicom spojila Buzet s Motovunom i uređenje buzetske plaže uz rijeku Bračanu, gdje se ljeti kupaju mladi.

„Trebao bi nam i barem jedan restoran u centru grada, ali to je stvar privatne inicijative“, dodaje.

Eh, da je učiniti takav iskorak, ne bi Klaus i Andrea iz Njemačke, koji su ovdje ostali čak tri tjedna, bili izuzetak, pa ih se u kampu sa sjetom prisjećaju.

Naši domaćini to s pravom očekuju – jer oni su, ludo hrabri, svoj obol turizmu sjeverne Istre već dali.

Tweet

Posljednje novosti