Kad se u Rijeci na jednom mjestu nađu rokeri, kulturnjaci i jugo ljevica, to u pravilu znači da je proračun najebo

Ako bi sutra na Zemlju aterirala neka nepoznata vrsta, vanzemaljci iz deleke galaksije koji su u šetnji svemirom odlučili posjetiti i ovaj naš lijepi plavi planet, i ako bi ih zanimalo što znače ti zemaljski izrazi glupost i inat, pa možda čak i idiotizam, jer ih oni nemaju u svom jeziku, dovoljno bi bilo pokazati im riječki brod Galeb. 

Galeb je, ako netko slučajno ne zna, nekad bio Titov brod. A Rijeka je, ako netko slučajno ne zna, grad u kojem se Tita uvijek gledalo s divljenjem. Duga je sad to priča, teško je objasniti, ali dijelovi Hrvatske koji nisu stradali u Domovinskom ratu uglavnom naginju ljevici. Netko će reći, razvijeni, kulturni dijelovi, za razliku od nerazvijenih i nekulturnih. Ima u tome istine, nije zabranjeno naginjati ljevici, nema ništa sporno ni da se obožava Tita, ali raditi gluposti, iz inata i idiotizma, ili bilo kojeg drugog razloga, e to je već problem.

Grad Rijeka kupio je brod Galeb, tada već notorno star i zreo za rezalište, sada već davne 2009. godine. Nekoliko godina prije brod je proglašen zaštićenim kulturnim dobrom, i to je danas odgovor i objašnjenje na svaku kritiku koja se uputi ovom suludom projektu. To objašnjenje naročito je volio koristiti poput Galeba potrošeni gradonačelnik Vojko Obersnel, iz čije je kuhinje izašao cijeli taj cirkus.

Ali Obersnela i njegove pajdaše nitko nije tjerao da kupuju Galeba, oni su to učinili na vlastitu glupost, pogonjeni neumitnom ljubavi prema drugu Titu i željom da Rijeku prikažu kao Jugoslaviju u malom. Teško je to dočarati nekome tko nije iz Rijeke, ali te ljude činjenica da je Galeb Titov brod, i da danas u Hrvatskoj imaju priliku evocirati bivšu državu, pa makar rubno i površno, pali kao bacač plamena. Malo nakon kupnje Galeba pročelnik za kulturu postao je bivši član Leta 3 Ivan Šarar, čime je savršeno dovršen recept za katastrofu. Kad se u Rijeci na jednom mjestu skupe rokeri, kulturnjaci i jugo ljevica, to u pravilu znači da je gradski proračun teško najebo.

Nije da se hvalim ali već tada, prije desetak godina, kao novinar Novog lista i aktivni korisnik društvenih mreža, pokušavao sam objasniti da je Galeba najbolje torpedirati u Riječkom zaljevu. Prirediti spektakl za narod, dovesti goste iz cijelog svijeta, sa strane cirkus Moira Orfej, pa potopiti olupinu da je nitko više ne gleda. Ideja je bila genijalna, pogotovo ako se uzme u obzir da je u Rijeci izmišljen torpedo. Nakon potopa mogla se napraviti trajna podvodna atrakcija za ronioce, pa nek turisti i nostalgičari čeprkaju po ostavštini Titovih pomorskih putovanja.

Planovi su međutim bili sasvim oprečni. Nakon što je Rijeka postala europskom prijestolnicom kulture, što je u kulturnom krugu toga grada, pod generalštabom drugova Šarara i Obersnela, shvaćeno kao idealna prilika za isticanje riječkog jugoslavenstva, odlučeno je da će se Galeb urediti i pretvoriti u muzej. Tako je krenula agonija. Prošlo je ravno deset godina a projekt još nije gotov, premda je trebao biti 2020., kad je Rijeka bila prijestolnica kulture. I to je neslavno propalo, samo djelomično zbog korone, i to nakon što su kulturnim krugovima podijeljeni vrlo lijepi honorari. Ali, to je tema za neki drugi tekst.  

Tema za ovaj tekst je da smo na rubu 2026. a Galeb je još na mrtvom vezu. Otvoren je u svibnju ove godine navrat nanos pred izbore, ali nikad nije dovršen. Obersnel se u međuvremenu umirovio, Šarar više nije pročelnik, a SDP je poražen na izborima nakon 35 godina. Između ostalog, upravo zbog Galeba. 

Zašto onda danas pišemo o ovome? Zato što je nova gradonačelnica Iva Rinčić neki dan iznijela podatak da je od planiranih 4 milijuna eura na Galeb do sada potrošeno skoro 13. Od 2008. naovamo u to izdrkavanje na Tita i Jugoslaviju ulupano je 15 milijuna eura, a po nekim procjenama ukupan trošak mogao bi narasti i na trideset i pet! 

Galeb je tako doista postao muzej, ali ljudskog idiotizma. Simbol stagnacije grada koji je nekad bio najrazvijeniji u Jugoslaviji, a danas je teški prosjek i u Hrvatskoj. Ostala Jugoslavija samo u glavama. Ali, i to je tema za drugi tekst. Tema za ovaj tekst je što s Galebom. Možda ne treba previše razmišljati. Ideja o torpediranju i dalje je aktivna. Na primjer, ovako. 

Na Robnu kuću Korzo stavi se golemi natpis "Europska prijestolnica gluposti", na zgradu Euroherca još veća zvijezda, a na Jadroliniju lik druga Tita. Potom se uključuju zbor i orkestar električnih gitara (mogu i Halubajski zvončari), pa krene Bella Ciao. U trenutku kad pjesma stiže na vrhunac, s rive, mololonga i tamo od Mornara ispaljuju se tri torpeda. Na jednom zastavica Hrvatske, na drugom Europske unije, na trećem Jugoslavije. Galeb stoji nasred perimetra, blješti na suncu kao onomad kad se Nehru vozio u njemu. U masi se ne čuje ni muha, usta su razjapljena a oči raskrečene, vlasi se vijore nad čelom ponositim. Tri torpeda udaraju istovremeno: jedan u pramac, drugi u krmu, treći po boku. Voda se kovitla, Bella Ciao usporava, narod je u transu. 

A onda šok! Netko je na brodu. Neka dva lika. 
    
Naravno, cijeli taj aranžman se masno plati ideološki bliskom umjetniku.

Jer ipak postoji nešto što je riječkoj jugo ekipi draže od Tita i Jugoslavije, pogotovo ako to nešto dolazi iz proračuna. Mogli bi sad ovdje nabrajati koje udruge su dobivale novac u sklopu "javnih potreba u kulturi", ali ni to nije tema ovog teksta. 

Tema ovog teksta je brod Galeb, u kojem, vjerovali ili ne, nitko ne želi imati kafić ili restoran, jer nitko nije lud ulagati u besmisleni i propali projekt utemeljen na ideološkom brijanju umjesto na zdravom razumu. Nitko, naravno, osim samog Grada, koji je prisiljen priču nekako dovršiti, premda je prilično izvjesno da bi ga i nova gradonačelnica rado torpedirala, poslala u tri lijepe šargarepe, samo kad bi nekako mogla. Kad je postalo izvjesno da od Galeba nema para, da to nije zlatna koka nego mrtvo tele, jama bez dna velika toliko da bi nas mogla spojiti s Kinom, pobjegli su s palube i zadnji žohari. 

Brod Galeb, dodajmo na kraju, nikad i ni po čemu nije bio poseban brod. Izgrađen je u Italiji za prijevoz banana, a tako i izgleda. Prošla je cijela sezona od njegovog otvaranja, a na Googleu ima cijelu jednu recenziju. A i tu jednu napisao je lokalni vodič.

Ako bi sutra na Zemlju aterirala neka nepoznata vrsta, vanzemaljci iz deleke galaksije koji su u šetnji svemirom odlučili posjetiti i ovaj naš lijepi plavi planet, i ako bi ih zanimalo što znače ti zemaljski izrazi glupost i inat, pa možda čak i idiotizam, dovoljno bi bilo pokazati im riječki brod Galeb.