Aldo sanja kanalizaciju u selu, a stižu mu brzi internet i nuklearka. 'Mirjana, daj onu rakiju'

Nagrnuli kamioni i bageri u selo. Pili se asfalt razlokanih cesta, razgrću kanali za cijevi, posvuda zemlja i blato.

Auti truckaju rupama više nego inače, ali našeg Alda to nimalo ne smeta.

Strpljiv je on, još otkako je u kolektivnoj radnoj akciji izlio temelje za obiteljsku prizemnicu i iskopao rupu – ne za bazen, nego za septičku jamu. Odonda čeka pročistač otpadnih voda u naselju, skoro kao sedmicu na lotu.

„Napokon je, fala bogu i Mariji, kanalizacija rivala i do naše bogate općine“, mislio si je Aldo, gledajući vrijedne radnike. Nije ni slutio da se prevario. Mehanizacija je došla po sasvim drugom poslu.

Nepopravljivo optimističan, protrljao je Arbre Magique ispod retrovizora, ne bi li borić „pino“ rastjerao zadnje trunke smrada što ga je sinoć zapuhnuo kad se Valteru izlila septička jama. Kolaps! Ekocid!

Nevrijeme i opći potop opet su razgolitili komunalnu boljeticu, do te mjere da je izbila i svađa među susjedima. Natjeravali su se oko toga čije fekalije više zaudaraju. Samo još kap kiše falila je da polete šake.

Sad Aldo, eto, veselo vozi na obavezni jutarnji „okrugli stol“ u kafiću da s kamaratima pretrese dnevnopolitičke teme i podijeli ushićenje zbog radova koji će donijeti civilizacijski doseg i sveopći mir u naselje. No, ondje ga je dočekao hladan tuš!

„Ma kakva te kanalizacija spopala, Aldo! To su radovi zbog optičke mreže – postavljaju nam brzi internet!“, prizemljili su ga ap-cap njegovi, uvijek bolje upućeni kompanjoni.

„Konačno ću moći gledati partidu bez da mi signal prekine čim malo zapuše vitar“, hvalio se Valter.

„I moja Rita je kuntenta poradi Netflixa i Radio Marije – nervoža je bogteočuvaj kad veza zašteka baš  na kolektivni ‘amen'“.

I još je Valter — ljigavac mazohistički — pogođenom Aldu utrljao sol na ljutu ranu: „Sad ćeš, kumpare, viti ča znači brzina svjetlosti. To se reče: di-gi-ta-li-za-ci-ja! A ne ovako, signal kako da smo u kamenom dobu“.

Podižući bićerin biske, slavodobitno je, za grande finale, uskliknuo: „Živio Wi-Fi, živio download!“

Aldo je razočarano sabirao dojmove. Razum mu je govorio da prioritet mora biti kanalizacija – samo to i ništa drugo. A sad će mu, očigledno, umjesto spoja na cjevovod, ponuditi još jedan glupavi ruter.

Čitao je nedavno da će u Plominu, uz termoelektranu, možda posaditi i nuklearku. Cijepat će atome najsofisticiranijom tehnologijom, tu - na pet kilometara - a mi još uvijek kopamo septičke i stojimo u redu za skupo pražnjenje fekalija.

"Ma, ‘ki tu kega…?", motao je u glavi naš Aldo, ne shvaćajući što je, pobogu, krivo rezonirao. Zapljusnuo ga je val srama, pocrvenio je, shvativši da je bio naivan s tom nadom o kanalizaciji koja je imala šanse manje od govna na kiši.

Ostavio je rakijicu, ionako ništa nije valjala, i brže-bolje pohitao kući. Sinula mu je ideja: probušit će tu nesretnu jamu pa nek’ sadržaj otječe u kakvu kavernu, duboko u zemlju! Na tabletu, ženinom rođendanskom poklonu, otvorio je Google i, onako diverzantski raspoložen, stao tražiti majstore.

„Stručnjaci za bušenje rupa u betonu, cigli i kamenu. Rupa svih promjera, dostupni u cijeloj Istri“, čitao je sa zaslona.

Kliknuo je na poveznicu, ali u to se pojavila poruka: „Trenutačno ste izvan mreže. Provjerite kabel ili vašu instalaciju“.

Izbacilo Alda! Bespomoćno je uzdahnuo, posegnuo za biskom — pravom humskom — i iskapio je u dahu. Palo je, eto, u septičku i obećanje Mirjani da od danas pije samo pašaretu.

Težak je, shvatio je, život bez brzog interneta.