Siki je zagriženi navijač koji ne može gledati utakmice: 'Da barem izmisle kakvu tabletu za taj problem…'

Zovu ga Siki, ali uz njega, rimi unatoč, nikako ne ide ona parola „no sikiriki!“. Siniša Verbanac (50) iz Labina krajnje strastveno živi svoje dvije ljubavi – sport i glazbu. Baš kao da je ispao iz nedjeljne emisije Hrvatskoga radija.

Nema labavo, ne može ništa bez sekiranja u njegovom poimanju svijeta, koji se proteže od Hajduka, milanskog Intera i Rudara s jedne strane, do Princea, Queena, TBF-a i Dina Dvornika s druge.

U redu, reći ćete, ni prvi ni zadnji koji gura na to pogonsko gorivo. Kod Sikija je, međutim, situacija ipak ponešto zanimljivija, da ne kažem uvrnutija.

Do te je mjere, naime, zagriženi navijač, da utakmice svojih omiljenih klubova – gorke li ironije – ne može gledati u prijenosu. Za to vrijeme radije bira terapijsku katarzu: priprema glazbenu emisiju Retromania, čiji je idejni tvorac, urednik i voditelj – na Radio Labinu upravo je doživjela 102. izdanje.

Ne može protiv sebe i gena

I ćakulu smo planirali započeti muzikom, ali kako, molim vas, pored ovakvog drukerskog fanatizma!?

„Uživo vrlo rijetko gledam tekme, osim ako baš ne idem na stadion. Previše me dira, poraz mi jako teško pada. Jednostavno, ne mogu... Valjda je to po genima: i moj pokojni nono Lino navijao je za Inter, ni on nije mogao odgledati utakmicu“, počinje Siniša.

„Ne želim znati ni rezultat, makar mi stalno dolaze poruke, ili mi klinci u dnevnom skandiraju kad padne gol. Tek kasnije pogledam snimku. Da nisam spiker u dvorani, ne bih ni labinske klubove mogao gledati“.

Volio bi, priznaje, da tome nije tako, ali ne može, eto, protiv sebe. Lakše je jedino s „Vatrenima“, ali tek nakon što su postigli velike uspjehe.

„Kad bi barem izmislili neku tabletu da više ne navijam toliko ni za Hajduk ni za Inter – odmah bih je popio“, govori kroz smijeh.

Nije se s time za zezati. Pazio sam da razgovor zakažem dok ne ide neka partida na TV-u, tu u kafiću labinske sportske dvorane, koja je Sinišina baza. Radi kao profesionalni tajnik gradske Sportske zajednice. Prvi je operativac, uvijek na usluzi klubovima.

„Nisam se ozbiljnije bavio sportom, osim kao klinac nogometom, ali odmalena sam sve pratio – strijelce, reprezentacije, sastave, to me je ispunjavalo. I kad mi se pružila prilika raditi u sportu, objeručke sam prihvatio – ostvarenje sna“.

Posebno gušta, kaže, organizirati Olimpijadu osnovnih škola koja se u Labinu odvija na takvom nivou da se grad s pravom ponosi njome. Najveće zasluge idu upravo Siniši koji najprije posloži priču, pa kasnije na terenu vodi natjecanja, sudi, a zatreba li, i podrži natjecatelje.

'Glazba je nešto savršeno'

Uvijek za sport. I uvijek paralelno s glazbom.

Ukoliko ste ikad poslušali Retromaniu – četvrtkom u šest popodne – teško da ste ostali ravnodušni na kvalitetu emisije.

„Znam da će to svaka generacija reći, ali puno stvari, pa tako i muzika, koje smo mi doživjeli u mladosti, bile su bolje. I danas ima dobrih stvari, ali hiperprodukcija sve to pojede“, veli Siniša.

Zarazio se još s prvim kasetama – pamti: Pet Shop Boysi i Michael Jackson '87.–'88. „Tad sam jako aktivno slušao muziku – čak ni subotom nisam izlazio, nego bih ostajao doma snimati HR Top 20. Našao bih neku pjesmu da si je kasnije mogu puštati“.

Danas je, dodaje, sve prebrzo i dostupno. „Više nema tog osjećaja kad čekaš album koji si želio, ili snimiš stvar s radija bez da spiker upadne. Sve je nadohvat ruke, i zato nema onog zadovoljstva koje je nas odredilo.“

Retromania je bila logičan slijed. Ideja da tjedimice skida arhivsku prašinu s pjesama svidjela se direktorici radija Dezi Paliska. Pomogli su prijatelj Alen Paliska s vizualima, tehničar i povremeni suvoditelj Luka Klapčić i, naravno, pokrovitelji.

„Baš uživam pripremati emisiju. Treba odabrati 15–20 pjesama, posložiti ih logički, osmisliti temu, sinopsis – sve to uzme šest do osam sati, ali svaka minuta se isplati“.

„Imamo stalne slušatelje, hvale sadržajnost, zanimljivosti, trivije o pjesmama i izvođačima. Dosta se, čujem, sluša i u Rijeci“.

Povremeno se, uz labinsku ekipu, pojavi i kao DJ na Oldies-Goldies večerima, primjerice u klubu Alter Ego prijatelja Alena Vozile.

„Glazba je nešto najljepše što je izmišljeno – ništa te ne može tako dignuti kao dobra pjesma. Dosta sam univerzalan – u svakom žanru mogu pronaći nešto što mi se sviđa, doslovno od Rage Against the Machine do starog Magazina. Funk mi je posebno drag, pun glazbenog savršenstva“.

Rekao sam mu  svoju glazbenu želju za sljedeću emisiju, a njegovu sportsku već pogađate:

„Iskreno, prva želja – da Hajduk napokon bude prvak! I, naravno, što bolji uspjesi svih labinskih klubova“.