Bio sam najgori golman u povijesti Nogometnog kluba Radnik

U sjedištu NK Istra u Vinežu 25. listopada održano je okupljanje bivših nogometaša nekadašnjeg NK Radnik, povodom 70. obljetnice njegova osnutka. Hvalevrijedna inicijativa entuzijasta zaljubljenih u lokalnu tradiciju vratila me u djetinjstvo i moje prve sportske 'podvige'.

Radnik je bio nogometni klub radnika Istarskih ugljenokopa Raša, pa je pomalo zanimljivo da se klub za koji su uglavnom igrali labinski rudari i njihova djeca zvao 'Radnik', dok su za poznatiji 'Rudar' najčešće igrali igrači koji nisu imali nikakve veze s rudnikom i rudarenjem.

Iako me priroda nije nagradila sportskim talentom, kao mladić sam silno želio igrati za neki nogometni klub. Budući da sam bio sin rudara, a i tadašnji trener Radnika Branko Jurković bio mi je prvi susjed, bilo je logično da svoju nogometnu karijeru započnem (i završim) upravo u Radniku.

Htio sam biti golman - volio sam se bacati za loptom i teatralno je hvatati u zraku - ali nisam bio baš najsigurniji, pa sam svoje dvije godine među juniorima Radnika uglavnom proveo na klupi za pričuvne igrače. Sjećanja na to ne mogu izblijedjeti. 

Nažalost, na druženje u Vinežu nisam mogao doći jer sam bio na putovanju. Kada sam, međutim, organizatoru Mladenu Bastijaniću nakon fešte usput spomenuo da sam i ja bio član Radnika, iskreno se obradovao i osobno mi obećao donijeti dres s mojim imenom i brojem. Naime, na fešti u Vinežu svaki je bivši igrač Radnika dobio zeleni dres sa svojim imenom i brojem koji je najčešće nosio.

„Donijet ću ti dres s brojem 1“, rekao mi je Bastijanić.

„Nemojmo pretjerivati, bio sam obična rezerva – donesi ti meni broj 12“, odgovorio sam mu.

Naime, broj 12 je u vrijeme kada su svi igrači na terenu morali imati brojeve od 1 do 11 bio namijenjen rezervnom vrataru.

Dres su mi u redakciju donijeli Mladen Bastijanić, kojeg pamtim kao odličnog libera, i Adil Korlatović, koji je također igrao u obrani. Ako se dobro sjećam, najčešći branički par činili su Đorđe Ristić i Vaso Majnarić, a na mjestu libera, osim Bastijanića, igrao je i Mario Poldrugovac, dugogodišnji direktor labinske Elektroistre.

Iz te generacije pamtim fantastičnu braću Jurkić - Ivana, Marka i Antu. Ivan je bio pravi golgeter, a najviše je golova postigao nakon odličnih centaršuteva 'fantaziste' Gvida Zovića.

Gvido je bio najveći prirodni nogometni talent u povijesti Labina, no svoj dar, nažalost, nikada nije razvio do kraja. Dobar nogometaš bio je i Medo Kudić, kojeg sam znao još od ranije, iz odreda izviđača.

Kao odličnog veznog igrača pamtim Đuru Veriba – uvijek smirenog i samozatajnog.

„Bio sam najgori golman u povijesti Radnika“, rekao sam Mladenu i Adilu, a oni su me, pristojni kakvi jesu, krenuli uvjeravati da nisam, iako ja dobro znam da jesam.

Onda smo se sva trojica prisjetili simpatične anegdote kada je tadašnji golman Boro Simić na jednoj utakmici s uzdignutim rukama krenuo prema lopti samouvjereno vičući: „Moja je, moja je!“, a lopta je pala na tlo ispred njega, preskočila ga i završila u mreži.

Smijemo se zajedno, kao da se jučer dogodilo, i zaključujemo: Koja je to ekipa bila!

Ja sam - jasno je kao dan - doista bio najgori golman u povijesti Radnika, no to ne može umanjiti taj šarm prošlih vremena, teško objašnjiv novijim generacijama. Treninzi na popularnoj 'šljaki', na igralištu pored glavne pošte (tada još nije postojala), gdje se danas nalazi skate-park, i odlasci sa seniorima na utakmice diljem Istre – nešto su što ću zauvijek pamtiti.

Ne bih to zaboravio ni bez simboličkog dresa s brojem 12. Ali već kad ga sad, eto, imam, obećao sam da ću s njime otići na 80. obljetnicu Radnika.

Titulu najgoreg klupskog vratara ionako mi nitko ne može oduzeti...