Tempo izgradnje i dalje jači od zdravog razuma

Ako na radni dan krenete u vožnju Istrom, teško da ćete proći dulje od pet minuta bez da vam iz suprotnog smjera projuri kamion mješalica. Beton se ovdje izlijeva kao da mu je istekao rok trajanja, gdje god ima iole mjesta, već netko nešto kopa ili pikamira. Gradnja je postala nešto između sporta i ovisnosti, a Istrani su se, izgleda, navukli na nju k’o Njujorčani na travu ili Azijati na karaoke.

U četvrtak sam se, eto, uhvatio kako u vožnji brojim mješalice umjesto kilometara. U manje od tri kvarta ure, starom cestom od Pule do Pazina, ni manje ni više nego - šest komada! Ni kiša ih nije zaustavila; gurali su prema svojim gradilištima kao da ne postoji sutra.

Održivi razvoj? Lijepa fraza za dokumente i strategije. U stvarnosti, granica između napretka i uništavanja sve je tanja. Kamioni mješalice postali su, izgleda, metafora našeg vremena, stalno nešto gradimo, a sve manje živimo u onome što već imamo. Oni ne staju, ali mi bismo možda stvarno malo trebali.