On je tata-mata od zanata: 'Kad je kolinje, nožiće mi nosi cila Istra – to bude nožići, stari moj!'

U svega šest kvadrata – toliko života. Taj mali kontejner na uglu kod Narodnog doma u Buzetu skriva velikog majstora zanata, Davora Juradu (57) iz Juradi. Majstora kakvi polako, ali sigurno, postaju stvar prošlosti.

Slučaj je htio da ga usputnim razgovorom izvučem iz zapećka u koji se povukao, jer takvi junaci zaslužuju barem trunku pažnje.

Davor s nepodnošljivom strpljivošću vraća u život ono što bi drugi – u vremenu sumanutog kupovanja - olako odbacili. Popravlja cipele i torbice, oštri noževe i škare, izrađuje ključeve. U njegovu svijetu stvar vrijedi dokle god je se može popraviti.

I tako već osam godina – otkako je, nakon tri desetljeća rada u Cimosu, odlučio pokrenuti posao o kojem je sanjao još kao mladić. U tvornici je, premda „po školi“ nekvalificirani radnik, prošao sve: od radnika do predradnika, od obrade metala do ljevaonice.

Da se njega pitalo, svoju bi radnju davno otvorio. Ali troje djece i životne okolnosti tražili su, veli, ipak sigurnu plaću.

„Sad delan ono kaj stvarno volim. Meni je gušt oživjeti sve, ne samo cipelu. Kad popravim nešto što su svi otpisali – e, to mi je za deset. Vratite se za pola sata, kažem, a torbica bude zašijena da se nič ne vidi, kao nova. Svi oduševljeni!“

I stvarno, dok priča, vidiš da mu to nije samo posao, nego više dobra terapija.

Zanat je učio još kod pazinskog postolara Nardija Blagonića, s kojim je rodbinski povezan. Imao je, kaže, „točno 14 dana zlata vrijedne obuke“. I to mu je bilo dovoljno.

A popravlja li se danas štogod?

„A nego kaj! Pogotovo skupe cipele. Jeftine rijetko, jer u đonu imaju sloj papira pa se raspadnu kad se smoče. Ali ono kaj ljudi plate skupo, žele da traje. Kažu da se nekad od ovog posla moglo fino živjeti. Danas – ajde, može se složit jedna plaćica“, smije se majstor koji je sve samo ne onaj znameniti majstor Mrkonja.

U Istri se postolari mogu izbrojati na prste ruke, pa mu cipele „na remont“ stižu iz svih smjerova – od Umaga i Buja do Motovuna i Lanišća. Kad je oštrenje noževa posrijedi, tržište se još proširuje…

„U vrijeme kolinja nožiće mi nose iz cile Istre. To bude nožići, stari moj! Da pride neki neupućen nutra, bi reka – kaj je ovo! Ne bi mu bilo svejedno“, priča dalje Davor.

Usput demonstrira vještinu, režući netom obrađenom oštricom novinski papir kao žiletom. Sav je hepi dok priča o poslu, pa bacamo i na šalu.

„Tada, pored toliko noževa, metala, morate paziti kad grmi?“

„Ja ja, da ne bi povuklo“, odgovara kroz smijeh.

Dodaje da je i kolinja sve manje – ne zbog svinjske kuge, nego zbog drugih navika. Ma tko bi, mislim si, rekao da ću se u ćakuli s postolarom osjećati kao da gledam Plodove zemlje?

Nego, zanima li mlade njegov zanat?

„Druga su vremena, drugačije razmišljanje. Ali, nevjerojatno, par dečki iz srednje škole rekli su mi: Kad vi zatvorite, mi ćemo to poj delat. Će bit ća će bit. Postolara možda više ne bude, ali ključeve i nožiće će vajka neki morat napravit. Vajka će se popravljat, dokle je svita“, zaključuje domaćin.

Ostavljam ga, nepopravljivo dobro raspoloženog, u njegovih najvećih šest kvadrata na svijetu. Ovdje mu, doista, ništa ne fali...