Lupili me Pajserom, pa odveli na feštu: to možeš doživjeti samo u ovom gradu. I zato ga volim!

Svaki odlazak u Buzet po novinarskom zadatku pretvori mi se u sreću samu. Da ne kažem feštu – ne smijem, ispalo bi da klinca ne radim, pa me ovi u Istarskom ne bi ni platili za taj mjesec.

Nema veze što bih se – istinu za reći – sam dekintirao, ostao švorc, samo da me urednik češće pošalje na sjever Istre. Jer tamo uvijek spiskam nadnicu dok si rekao Buzet. Šihta traje 12 sati, a tri četvrtine toga otpada na veselje.

Evo, recimo, zadnji put. Dogovoren razgovor prije marende s Alanom Poropatom, dobrim duhom grada. Taj me čovjek gurnuo pozitivom jače od „Kapi za dobar dan“ na Radio Istri.

Tako osokoljen, računao sam da ću još nešto pokupiti usput – valja opravdati silne kilometre iz Kršana. Možda da stanem u Roču, fotkam Fredija Krulčića i njegov najluđi „Čovječe, ne ljuti se“ na svijetu?

Ali jok! Ispriječio se stari drugar i kolega Siniša Žulić.

Doći u Buzet i ne naći se sa Žuletom – to je kao ići u Rim i ne vidjeti... Dobro, shvatili ste, pretjerujem. Ali znate Žuleta: bio je gradonačelnik u dva mandata, u prvom slavio uvjerljivo poput Tita onomad. A to znači da privlači kao magnet.

Kad s njim odete na pivo, to nikad nije samo jedno. Ture se, sinko, okreću brže nego jurilice na Buzetskim danima. Uvijek se na obzoru ukaže neki raspoloženi svat – takvih u ovom gradu, hvala dobroj klimi, ne nedostaje. I po tome je Buzet totalno drukčiji od ostalih istarskih sredina: zdrav, otvoren, nesebičan.

Od „svatova“ su se ovaj put pojavili Žuletovi frendovi – Sandro Jurman iz Kanfanara, vječni načelnik i strastveni boćar, te Saša Vujović Wuso, koji se spustio s visina gdje radi građevinu. Jedan Demon, drugi Torcida, treći Armada; dva IDS-ovca, jedan HSLS-ovac. Pomislio sam: ovdje će biti vruće...

Ali jok! Samo zdrava podbadanja, veseli Wuso baca iz rukava anegdote, a na šanku raspoložene Leana i kolegica joj Tihana – najraspjevanija konobarica s ove i one strane Mirne.

Dobra vibra, valjda, privukla je i Darka Hrvatina iz male, ali jake pivovare Bruman. Došao je u kafić Tina samo isporučiti pošiljku gazdarici Tari. E, ali smo ga uzeli na ringišpil – i nije mu se više silazilo.

Za repete nas je odveo u svoj pogon, da vidimo pjeni li se znameniti lager Pajser i je li još uvijek onako pitak. I bome, Darka bi komotno mogli zvati Darko Kvaliteta. S pravom se ponosi svojom kapljicom. Napravio je i novu biru, kaže da je top, ali nismo je stigli probati...

Stigla upravo i Žuletova sestra Branka – puno zgodnija od brata, kažem naglas, sad već okuražen kao da sam doma. Nikom to ne smeta.

Svi su veseli, smiješe se svijetu. Zovu dolje u menzu Vodovoda – ugostitelj Elvis Koraca, nekad prvi ćevap Buzeta (a i šire), slavi 50. rođendan. Zovu kao da oni slave! Evo i znanca Damira Žulića iz Ročkog Polja, upravo došao s ekipom...

Uf, uf, uf. Sad već treba smisliti dobru ispriku ženi: „Ma, sve ok, evo, prespavat ću kod Žuleta…“.

I još ću, mislim si, tražiti dnevnicu i prateće troškove. Plus, da me više ne šalju ovdje – ispast će da mi prijatelj Žule, kako neki i govore, piše tekstove, a ja samo dođem da me lupe Pajserom.