Foto Dobri duh Alan: već 25 godina daje srce i pjesmu svome gradu i mladima. 'Ljudi su meni sve!'

Ako ste kojim slučajem izgubili vjeru u ljude, Alan Poropat mogao bi vam je vratiti. Ovaj 52-godišnji Buzećan zaljubljenik je u pjesmu, ples i, prije svega, ljude. Prepoznat ćete ga po nepatvorenoj pozitivi kojom zrači i osvaja simpatije. 

Najpoznatiji je kao alfa i omega dugovječnog dječjeg festivala „Mali veliki mikrofon“ i njegove mlađe sestre „Plesomanije“ te "Malog malog mikrofona", lansirnih rampi za istarske talente. Ali on je puno više od toga: voditelj pjevačkih i plesačkih radionica, brojnih manifestacija, suradnik profesionalnih glazbenika... Nekadašnji je član Puta, odnosno Putokaza, našeg prvog predstavnika na Eurosongu (1993.). 

Jedan je od onih ljudi zbog kojih svaka sredina može biti sretna što su, eto, baš njezini. Čovjek koji gradu udahne život, razbuca monotonu svakodnevicu.

„Meni su ljudi opuštanje“, otvara razgovor. I ne hoteći, odmah vas razoruža. U nastavku će vas, ovako nastrojen, posramiti svojim entuzijazmom. Pa dajmo mu šansu…

Činim pravu stvar

„U fazi sam kad istinski živim to što radim. Hoću li to javno podijeliti, manje je važno… Mediji nameću negativne teme, a lijepo je pričati o lijepome – zato i ovaj razgovor“, kaže kad ga pitamo zašto se pomalo pritajio.

"Mali veliki mikrofon" ljetos je doživio svoje 26. izdanje. Ugostio je već nebrojene talente iz cijele županije. Tradicija vrijedna svakog divljenja.

„Festival je nastao iz želje da klincima pružim ono što ja kao dijete nisam imao – priliku da se izraze, pokažu. Otuda i naziv: ‘mali’, jer su oni mali, ‘veliki’, jer su veliki ljudi, hrabri kad izađu na scenu. A dugovječnost priredbe samo je dokaz da sa svojim kvalitetnim suradnicima i u suradnji s instititucijama činim pravu stvar“.

Kad bi radio zbog novca, već bi odavno od svega digao ruke. Najveća mu je dobit, veli, kad udahne pouzdanje mladima, da ne posustanu. Sretan je što s mnogima ostane neraskidivo povezan, počevši od prve pobjednice Jasmine Rušnjak, danas Vivoda.

Dok priča o svojim pulenima, glas mu se ispuni ponosom. Mateo Pilat, Natali Radovčić, Tedi Grubica, Gianluca Draguzet, Lora Pavletić, Ivana Nemarnik... Nabrajamo umjesto njega neka danas stasala i aktivna imena, jer on ne želi nikoga izostaviti.

„Uvijek sam puno razgovarao sa svojim pjevačima na dječjim festivalima od Poljske do San Rema, kad je trebalo pobuditi energiju. Svima je ostao neki moj savjet. Nekad sam ih znao prekoriti ako su se prenajeli prije nastupa ili neprimjereno odjenuli. A i danas sam tu za njihove emotivne probleme, odnose s roditeljima, karijere – naravno, bez nametanja. Sve su to vrlo vrijedni i jako talentirani ljudi“, kaže Alan.

Signali podrške

„Oni znaju da nije važno samo doći na šou. Lokalne pozornice su te koje vode dalje. Najprije se doma dokaži. Sredina često podržava, ali se ne zna izraziti. A kasnije, za uspjeh na dječjem San Remu, neće biti važno jesi li iz malog Buzeta ili još manjih Kuići“.

Što vidi kad pogleda prema dalekoj 1997. godini, kad je zakotrljao priču s festivalom koji svakog lipnja Buzet pretvori u veliku pozornicu?

„Vidim enormno puno ljudi koji čine moj život; i klinaca i roditelja kojima daješ toliko ljubavi, iskustva i znanja da ti se to kasnije vraća – kroz nove generacije ili iste te ljude; kroz neki signal podrške kad si na rubu da odustaneš. E, to je bogatstvo!“.

„Iako su mi moji doma velika podrška, moj je život život s ljudima".

Samouki učitelj

Zvuči pomalo – šalimo se – poput Bruna Šimleše, kao tečaj samopomoći. Ali u ovom slučaju to ne djeluje nimalo šuplje, već punokrvno, životno.

Njegovo pogonsko gorivo je podrška publike i svako novo izdanje „Mikrofona“, kaže, radi kao da mu je prvijenac. Želja mu je da festival postane međunarodni, budući da ima mnogo kolega diljem Europe koji rade sličan posao.

Nikad ga nije omela činjenica da nema, kako veli, "neke posebne škole". Riječki Putokazi su ga umjetnički odredili, ali praktički je samouk. Djeci je uvijek prenosio koliko je mogao – i u pjevanju i u plesu.

Uz stalni posao u osiguravajućem društvu, danas vodi plesnu skupinu najmlađih u vrtiću i organizira radionice s mentoricama iz Rijeke koje u Buzetu drže sate vokalne tehnike. Povrh svega, odazove se na pozive za vođenje manifestacija, osobito humanitarnih. Jedinstven lik, zaključili smo već.

I zato, ako ga vidite na nekom koncertu kako zaneseno pleše, jače od 20-godišnjaka – ne bojte se, to je samo dobri, stari, vječno mladi Alan.

On se ne boji izraziti talent. Štoviše, njegova je životna misija da tako odgaja i svoje pulene. U njega taj plamen traje duže negoli u trajnožarećoj peći.

U priči o Alanu zadnja rečenica piše se sama od sebe: Dok je djece koja žele pjevati, čut će se iz Buzeta taj „Mali veliki mikrofon“. Alanov mikrofon.