S 30 godina preselio iz Zagreba u Istru i počeo proizvoditi ekološko vino

Nedavno smo se, lutajući Istrom, zaputili do Rafaela Ravnika. Točnije, do njegove vinarije Rawino u malom istarskom gradiću Nova Vas. Sreli smo ga prije toga na festivalu Lovran Unfiltered, ali sjećanje na okus njegovih vina je, očekivano, isparilo. Naposljetku, to je rezultat kušanja sedamdesetak etiketa u nekoliko sati. Ono što je ostalo u sjećanju bile su posebne keramičke boce i njegov gotovo neprimjetan, sramežljiv osmijeh. Kasnije smo shvatili da taj osmijeh pripada čovjeku koji je odlučio zakomplicirati si život, piše Jutarnji.

Rafael Ravnik diplomirani je ekonomist, specijaliziran u području makroekonomske analize. Nakon studija karijeru u svome sektoru gradio je u Zagrebu i Njemačkoj. Međutim, unatoč uspješnoj karijeri, on i supruga Tereza u svojim su ranim tridesetima shvatili da ih život u velikim gradovima ne čini pretjerano sretnima. Što je bilo olakšano činjenicom da obitelj ima staru kuću u Novoj Vasi. Ta ista kuća kasnije će postati njegov vinski podrum.

Međutim, nije to bila samo selidba. Prije nego što je uopće krenuo u vinski pothvat koji bi mnogi opisali kao krizu srednjih godina, Ravnik je bio svjestan da mu entuzijazam i djedovina nisu dovoljni. Upisao je i završio trogodišnju izobrazbu na Poljoprivrednom odjelu u Rijeci. Tek nakon toga, 2018. godine, krenuo je u konkretan plan - podizanje vlastitog vinograda od nule.

Njegov put u vinarstvo nije bio linija manjeg otpora. Budući da u okolici nije bilo pogodnih (čitajte, zdravih) starih vinograda za kupnju, odlučio se za sadnju od samog početka. Izbor je pao na parcelu s plitkom crvenicom i obiljem kamena, što je same radove učinilo prilično zahtjevnima. Od početka je postavio i princip kojeg se drži; proizvodit će vino isključivo od vlastitog grožđa. Takva je odluka imala i svoju cijenu u strpljenju, jer je na prvu berbu morao čekati tri godine. Danas se s tog hektara, koji od 2022. nosi ekološki certifikat, dobiva pretežno malvazija, uz manji udio terana i refoška. Postoji i nešto merlota uz rub šume, no on često posluži kao obrok lokalnoj divljači. Premda prati lunarni kalendar i neke druge prakse, za sebe ne kaže da je biodinamičar, pojašnjavajući kako s nekim principima te filozofije ‘nije baš na čistu‘.

Podrum je smješten u spomenutoj djedovoj kući, što je sa sobom donijelo niz građevinskih zahvata, od nadstrešnice protiv zagrijavanja do sanacije prokišnjavajućeg krova. Ipak, srce proizvodnje nije u podrumu, već u vrtu. Ondje su u zemlju trenutačno ukopane tri gruzijske qvevri amfore, kapaciteta od 400, 500 i 1500 litara, gdje se odvija sva spontana fermentacija grožđa. Pokraj njih, još dvije, od 200 i 1000 litara, čekaju svoj red za ukop. Ove brojke same za sebe možda ne znače mnogo, ali jasno govore o mikro-proizvodnji koja doseže oko 2000 boca godišnje. Filozofija od gline do gline zaokružena je keramičkim bocama. Kako je Ravnik objasnio, one su logičan nastavak prirodnog ciklusa, a uz to, za razliku od stakla, u potpunosti štite vino od utjecaja svjetlosti.

Inače, sam dizajn ovih boca, nastao u suradnji sa studiom Sonda, nedavno je osvojio drugo mjesto u kategoriji grafičkog dizajna na Zagreb Design Weeku. Boce su, naravno, povratne. No, kako nam je Ravnik rekao, ni distributeri, ni restorani, a ni privatni kupci ih ne vraćaju. To dovoljno govori u korist dizajnu, ali svakako na štetu samog Rafaela.

Više pročotajte ovdje.