'I danas, dok berem pečurke, sjetim se krcate Arene. Samo Tito napunio ju je prije mene – i on u bijelom odijelu'

Nekoć je punio Arenu i nizao zlatne ploče, danas, u mirovini, punu sreću pronalazi u šumi. Umjesto zavodljivih svijetla reflektora – čudesni svijet gljiva. Kaže da poznaje stotinu vrsta, a pečurku vidi već na deset metara. To je, naravno, omiljeni pjevač Elio Pisak, najpoznatiji brk Istre.

S njime smo, u jeku sezone gljiva, kao pasioniranim beračem, popili kavu u njegovom Buzetu.

Ćakula je, jasno, brzo skrenula i u neke druge rukavce – glazbene, pa čak i političke. Ali za početak – šumi nam, šumi ovaj listopad, a to znači…

„Da, jesen je moje vrijeme, već sam mjesec dana u akciji: okolica Buzeta, Ćićarija... Za mene branje gljiva znači život. Kaže se: život je kretnja, kretnja je život“, započinje pomalo filozofski Elio na terasi kafića Sun Sport.

„Nakon svih godina na estradi, osjećam potrebu što više biti sam. To ne znači da se odričem publike - i dalje me ona ispunjava na koncertima. Ali odlazak u šumu, bez mobitela, potpuno me ispunjava mirom. Pomislim na lijepe stvari… Ma, to je jedna takva ljubav…“

Da mi barem ide u radni staž

On svoju dozu adrenalina, eto, nalazi u prirodi. „Čovjek se zapita: pa kako je moguće – danas zemlja ravna, nema ničega, sutradan već velika gljiva. Fascinantno je to“, priča s puno patosa.

Kao svaki pravi ljubitelj prirode, drži se svih pravila u očuvanju staništa. Rado će se pohvaliti i da je sve pozicije koje znade, sam pronašao. „Berač priča o ulovu, ali lokacije ne otkriva“, dodaje s osmijehom.

Oduvijek je fizički aktivan, mnogo je pješačio, pazio na zdrave navike – evo ga, i sa 73 na leđima, izgleda fit, sav u jeansu, k'o mladić…

„A onda mi je susjed rekao: Elio, šta hodaš u prazno, odi u šumu, beri gljive. I tako sam, ima tome već 25 godina, krenuo. Da mi barem to ide u radni staž“, ne skida osmijeh.

U razgovoru s Elijom svaka tema, pa i o gljivama, lako skrene u šalu. Kad ga pitamo kako u Buzetu kažu – pečurke ili pičurke – vragolanski uzvraća: „Mi o pečurkama govorimo, a o pičurkama samo razmišljamo“.

Srce raste kao gljiva ludara

Gljive, priznaje, više voli brati nego jesti. Ipak, omiljena mu je juha: što više vrsta pečurki, to bolja.

Zezamo ga da bi mogao snimiti i pjesmu o hobiju. A on već nudi radni naslov: „Srce mi raste kao gljiva ludara“.

Bio bi to evergreen. Kao i „L' armonica triestina“, „Dobra ti večer ljubavi“ ili „Šoldi su vajka u modi“. Jer, i Elio je – nakon 40 godina karijere - vajka u modi. Pogotovo na domaćem terenu. Prava lokalna znamenitost.

To su potvrdili i nedavni „Buzetski dani“. Na partyju u kafiću bili su puni stolovi plesača kad je iz zvučnika krenula Elijeva „Kuraja do kraja“.

„O tome hoće li pjesma srasti s narodom, puno je i do osobe. Oduvijek sam osjećao moju Buzeštinu, onako ljudski, prisno, toplo. I nema toga što bi me natjeralo da kažem nešto loše o mojim ljudima u Buzetu i Istri“, poručuje i dodaje:

„U šali kažem da su neke moje kolege stvorile karijeru na narodnim pjesmama, a moje su pjesme, eto, postale narodne“.

Kad brk zatitra

Brk mu zatitra na spomen nezaboravnog koncerta „Elio i 100 triestina“, 22. srpnja 1994. u Areni. Okupio je 12 tisuća ljudi u amfiteatru, i to u doba kad su mnogi s estrade to mogli samo sanjati.

„Bio sam prvi sretnik među domaćim pjevačima kojima je to uspjelo. Koncert koji me ispunjava cijeli život. I danas vidim sve te divne ljude, a oni su najvažniji u cijeloj priči… Moji Buzećani su, po povratku doma, u ranim jutarnjim satima, i dalje skandirali: Elio, Elio…“, kaže i nastavlja:

„Ponosan sam, prije svega, jer je to publika koja ima kulturu bez mača u ruci. Ni slučajno ne podržavam ikakvo huškanje, separiranje, razdvajanje... Cijeli život gradim prijateljstvo i ljubav među ljudima. Imao sam ponude da uđem u politiku, županijsku, no moj habitus to jednostavno ne prihvaća“.

Rado se prisjeća i zgode nakon tog legendarnog koncerta. „Tadašnji direktor TZ-a Novigrad rekao mi je: Ovoliko ljudi u Areni bilo je kad je došao Tito, a nosio je bijelo odijelo kao i ti“.

I ljetos je Elio sa svojim mladim sastavom „Kožne jakne“ pjevao na pučkim feštama u Istri. Gazi, dakle, dalje, ali kad ga pitate što se još, osim gljiva, kuha u njegovom loncu, odgovara: „Ne volim planirati, ja sam čovjek bez planova“.

A dokad će nastupati?

„Prestat ću kad više ne budem imao motivacije. Ako nemam ništa interesantno za reći, ne idem ni u medije. Ne treba srljati u životu, spontano je najbolje“, zaključuje.