Davorka Smoković izdala prvu zbirku pjesama

„Kada dođu teški dani, onda se tek pravi prijatelji mogu prepoznati. Ja to dobro znam, a vjerujem i da svatko od vas nosi svoj životni križ. Duboko sam uvjerena da je, kada ostanemo sami, jedino Gospodin naša nada, i da je u duhovnome svijetu i molitvi moguće naći snagu, utjehu i mir“, kazala je Davorka Smoković na promociji svoje prve zbirke poezije naziva „Vjerujem“, održane 14. prosinca u dvorani osnovne škole Vladimira Nazora u Sv. Katarini.

Zahvalila se svima koji je se nisu odrekli u trenucima kada je postala „društveno nepoželjna“, koji su bili uz nju, koji su je hrabrili i suosjećali s njom. „Hvala svima koji se nisu bojali javno biti uz mene, koji su mi na bilo koji način pomogli. Hvala i svima onima koji su mi donijeli tugu, brige i strahove. Iz toga raste i jača moja vjera. Neka ih gospodin blagoslovi i donese mir u njihova srca i neka nas ispuni svojom čudesnom ljubavlju“, kazala je Davorka Smoković.

Bila je to jedna posebno lijepa večer i doživljaj koji je okupio Davorkine prijatelje koji je nisu ostavili kada joj je bilo najteže, pa se u dvorani tražila stolica više. Osim obitelji, među gostima su bili i pićanski župnik Antun Kurelović, svećenik Željko Zec, njeni bivši kolege, susjedi i svi koji je vole. 

Večer je započela znakovito, kako i priliči u ovo doba Došašća, pjesmom „Srca gore“ u izvedbi župnog zbora mladih Harfa. Nakon uvodne riječi Lorene Sergović, moderatorice večeri, koja je između ostalog rekla da je autorica pjesme složila u duhu liturgijske godine,  prisutnima se obratio don Anton Šuljić, direktor Kršćanske sadašnjosti i recenzent knjige.

Naglasio je da poezija Davorke Smoković polazi od njene ranjivosti kroz koju je otkrila kršćansku duhovnost kao vlastiti izraz i put. „Kada su joj se polomili neki stupovi, i inače kada se polome stupovi ljudi, pitanje je za što će se čvrsto uhvatiti. Davorka se uhvatila za duhovnost, za Krista i ono što može dobiti u liturgiji“, kazao je don Šuljić i dodao kako je njezina zbirka jednostavna naslova „Vjerujem“, njezino svjedočanstvo, poruka, čežnja i poziv.

„Riječ je o pjesnikinji koja se ovom svojom prvom zbirkom pjesama objavljuje u zrelosti izraza i poetske imaginacije koja je zasnovana na dvama temeljima: na posve konfesionalnom, dotično kršćanskom određenju i na zavičajnosti. Zbirku trebamo čitati i kao pjesme od anđela do anđela. Anđeli čuvari na početku i na kraju zbirke sugeriraju odnos pun povjerljivosti prema duhovnim bićima kojima se obraća nježno, sjetno i zaigrano. Ona će se anđelima vraćati uvijek iznova jer su joj oslonac i sugovornik, njezin su svijet, možda čak i stvarniji od onog opipljivog. Jer otkako je u tome svijetu doživjela gubitke i povrede, nepravde i razočarenja, svijet anđela i svetaca, a posebno Krista i Bogorodice, postat će njezin izvor novih nada i unutarnje ravnoteže“, kazao je don Šuljić.

Davorkin svijet vjere, međutim, nije nikakva bajkovita stvarnost. Ona je, kaže don Šuljić, svjesna da joj je vjera oslonac i snaga, ali da je život i dalje ne štedi i da mora proći sve uske i strme putove kojima se još valja provlačiti i na kojima treba izdržavati. Emotivan govor don Antoa Šuljića prisutni su vrlo pažljivo slušali jer su se u njegovim riječima i situacijama mogli pronaći i mnogi od njih.

Davorka u svojim pjesmama razotkriva svoju dušu, svoju plahost, praznine i čežnje – ljubav koja joj je oduzeta. Pjesnikina je svoje bolne gubitke utkala u ruho vjere, a ruho njezine vjere u ruhu pjesme u isto je vrijeme, kako je kazao don Šuljić, i svjedočanstvo, i poziv i utjeha i most koji je pjesmama nakanila graditi kako bi prešla obale i povezala ljubavi.

Davorka Smoković je novo ime na istarskoj pjesničkoj sceni. Pisanjem se počela baviti 2011. kada se prvi put prijavila na natječaj Ca je ča i odmah osvojila nagradu stručnog povjerenstva za drugo mjesto. Nagrađivana je i 2012. i 2013. na istom natječaju, njezina pjesma uvrštena je u zbornik susreta Verši na šterni te u zbornik recitala Josip Ozimec u Mariji Bistrici.

U zbirci „Vjerujem“ predstavila se posve drukčijim žanrom. Ovo je zbirka duhovnih pjesama koju je autorica napisala pronašavši utjehu i utočište od surove svakodnevice u vjeri. Sama je autorica kazala da je svaka pjesma nastala potaknuta nekim događajem ili doživljajem stoga slobodno možemo reći da se radi o proživljenoj poeziji, suptilnoj i sugestivnoj, smatra Vanessa Begić, drugi recenzent knjige. „Zasigurno je i kod Davorke Smoković pisanje imalo terapeutsku funkciju, no vidljivo je da piše s lakoćom. Vjera je glavna autoričina tematska i interesna sfera, a piše iz duše.“

Davorka Smoković rođena je 30. ožujka 1959. godine u Vinežu. Živi u Svetoj Katarini. Završila je gimnaziju u Pazinu i diplomirala na Pravnom fakultetu u Rijeci. Majka je troje odraslih sinova, kojima su neke od pjesama i posvećene.

Večer u kojoj se slavilo Gospodina za svaki nam darovani dan, ma kakav on bio, protekla je u pjesmi i druženju. A da događaj bude još svečaniji pobrinuo se župni zbor mladih Harfa: Katarina Bulić, Andrea i Tihana Udovičić te Župni zbor Pićna, kojima su se u pjevanju priključili i prisutni. Tri pjesme iz zbirke pročitala je sama autorica, tri je pročitala kazališna glumica Olivera Baljak, a tri don Šuljić, koji je i zapjevao. (Tekst: Eleonora Vlačić, foto: Nenad Čakić)