Pulski beskućnik na ulici živi već 25 godina, dom su mu stepenice robne kuće. ‘Dosta mi je svega, volio bih imati stan u centru, tu se osjećam sigurno’

“Tu sam već dugo, sigurno je, preko je policija, tu me nitko ne dira”, kaže 64-godišnji Puljanin koji već 25 godina živi na ulici, za potrebe ovog članka nazvat ćemo ga Marko, otkako je ostao bez roditeljskog stana u Omladinskoj ulici. Ulica mu je jedini dom, zapravo riječ je o stepenicama zapuštene robne kuće u strogom centru grada, preko puta policije. Ondje svaku večer rasprostire svoju postelju i liježe, a rano ujutro posprema ‘krevet’, smješta ga u rupu ispod izloga. Da ne smeta nikome, sve dok se navečer ne vrati ‘doma’. Danju ga možete vidjeti kako se gradom vrzma s velikom vrećom u koju skuplja boce, zna ga većina Puležana, mnogi odmahuju rukom, mnogi su se zauzeli za njega. Ipak, Marko je već četvrt stoljeća na ulici. A ona uzima danak.

“U Šijanu neću zbog Igora, rekao je da mogu samo prati robu, a spavanje ne”, kaže Marko, očito nesvjestan činjenice da prihvatlište u Šijani više ne postoji. Tamo je, kaže, morao leći već u 19, a dignuti se u 6.30 da bi u 7 sati napustio prihvatilište. A i morao je, priznaje, puno hodati do grada.

Marka poznajem iz kvarta, barem 40 godina. Živio je poput svih drugih, u stanu svojih roditelja. Tamo je, prisjeća se, imao peć na drva, zahod, toplu vodu. Sve je krenulo nizbrdo nakon što su roditelji preminuli.

Ni sam ne zna kako je izgubio dom. Kaže da ga je uništio ‘jedan iz Loborike’.

“On je došao, uvalio se i gotovo. Ne znam ni sam kako je postao vlasnik. Dosta mi je svega, volio bih imati svoj stan”, kaže.

Od tada se potuca gradom, mijenjajući konak. Tri je godine, kaže, živio u Loborici. Jedno je vrijeme spavao na stadionu u Puli, ali su, veli, došli i drugi pa se maknuo. “Tu me neće nitko dirati jer je tu policija”, rezonira.

Završio je Osnovnu školu “Moša Pijade”, današnji Centar, te srednju “mješovitu”, školovao se za građevinara.

“Sve krovove sam radio preko Jadran Rijeke, poslije za Porer, a kad je i on otišao s vragom, išao sam u varioce u Uljanik. Nemam puno staža, dobivam socijalnu pomoć”, priznaje. Radio je i u Robnoj kući na čijim je stubama ironijom sudbine završio. Ondje je pomagao, obavljao razne sitnice.

Pitamo ga tko mu, osim udruge AIA pomaže, ima li rodbine.

“Snalazim se. Imam nešto daljnje rodbine na Kaštanjeru kod koje perem robu. Oni nemaju mjesta da me prime u svoj mali stan, imaju troje, četvero djece”, kaže.

Mnogi Puljani primijetili su svog sugrađanina na cesti i obraćali se udruzi AIA radi rješavanja situacije u kojoj se nalazi, međutim, predsjednica te udruge Helena Babić kaže da je stvar poprilično komplicirana.

“Marko je osoba u beskućništvu od početka moga rada 2012. godine. On par dana želi biti u prenoćištu, par dana želi spavati tamo. I onda je to nešto što zajednica jako teško razumije jer mi nemamo načina da ga natjeramo da ide u prenoćište. Mi se trudimo pa kad je malo hladnije odemo po njega i odvezemo ga ako on to želi navečer, ali u pravilu ima dana kad boravi dolje i dana kad ide u prenoćište. I to je nekih 15 dana mjesečno u prenoćištu, nekad tri, nekad bude cijeli mjesec, ali trenutno je to najbolje što mi možemo napraviti u skladu s njegovim željama jer on se tamo osjeća najsigurnije. Dok je bio izvan grada, u nekim prostorijama, često bi doživio nasilje ili nešto slično tome i onda se ne osjeća ugodno ići u neke skrivene prostore. Zaključio je da je najsigurniji na mjestu gdje je vidljiv. Mi trenutno nemamo načina kako da ga odvedemo svaki dan do prenoćišta jer on to trenutno ne želi”, kaže Babić. Uz pomoć udruge Marko je tri mjeseca bio na liječenju od alkoholizma na Rabu, ali od toga nije bilo ništa.

Marka je, dodaje, trebalo zbrinuti prije 20 godina.

“S njime se sada jako zakasnilo jer on ima neke svoje percepcije koje je teško promijeniti. Stalno ga pratimo, znamo što se događa, trudili smo se cijelu zimu, barem svaki drugi dan ga odemo pitati da ga odvezemo, mi smo već dolazili u 7 i vozili ga u prenoćiše kad je on htio jer ne možeš natjerati čovjeka ako on to ne želi”, kaže Babić te navodi da rješenje trenutačno ne vide.

Je li moguće zbrinuti ga u suradnji s Gradom, pronaći mu stalan smještaj?

“Opcija za njega je samo ako je stan u centru grada koji mi nemamo. Mi imamo udaljenije stanove jer je teško naći stan u centru po cijeni koja bi nam odgovarala. Kad bi mogao živjeti u centru, a to je njegov krug gdje boravi, onda je upitno bi li mogao samostalno živjeti. Trebalo bi probati, možda bi to bilo humanije nego ovo. Prije 13-ak godina je živio je u samačkom hotelu gdje je buknuo požar: njegove navike su poprilično nomadske zbog čega bi se teško snašao i u suživotu s više ljudi u stambenoj zajednici”, smatra Babić.

“On je pokušavao živjeti u prihvatilištu, živio je dugo tamo, a onda su u jednom periodu krenula teška alkoholizirana stanja i to se sad događa i u prenoćištu. On dođe toliko alkoholiziran da se ne može popeti na kat. To je velik problem, sad zamislite da u takvom stanju živi u organiziranom stanovanju, gdje su još tri osobe.

Teško je, ali to je trenutno najbolje što se može od njega. To nam je važno jer se onda stavlja velika stigma na sve ljude u beskućništvu. Za to što je on ovakav kakav jest krivi smo svi kao zajednica jer smo zakasnili 20 godina i kao društvo i kao država. Da ga se na vrijeme zbrinulo, ne bi došlo do ovoga”, podcrtava Babić.

Upit o tome na koji način namjeravaju riješiti tešku životnu situaciju našeg sugrađanina uputili smo i gradskim ocima. Prije svega nas je zanimalo namjerava li Grad i na koji način trajno riješiti njegov smještaj s obzirom da je na ulici već 25 godina. Odgovor na to pitanje, međutim, nismo dobili. Umjesto toga, dobili smo poduže objašnjenje, iz kojeg zaključujemo da situacija za pulskog beskućnika ostaje kakva je i sada.

U njihovom odgovoru uz ostalo stoji da Grad, iako nije nadležan za trajno zbrinjavanje i smještaj osoba u sustavu socijalne skrbi, u svakodnevnom radu vrlo usko surađuje s nadležnim institucijama i udrugama, osobito kada je riječ o dodatnoj financijskoj pomoći za smještaj u odgovarajuću ustanovu.

„Prema važećem Zakonu o socijalnoj skrbi, posebno je važno načelo sudjelovanja korisnika u donošenju odluka. U skladu s time, za ostvarivanje naknade i usluge u sustavu socijalne skrbi potreban je pristanak korisnika, odnosno njegova zakonskog zastupnika (članak 10., stavak 2.). Također, osoba lišena poslovne sposobnosti ima pravo sudjelovati i dati mišljenje u postupcima u kojima se odlučuje o njezinim pravima i interesima.” (članak 10., stavak 4.)

Ovim se jasno propisuje da je pristanak korisnika koji nije lišen poslovne sposobnosti nužan za smještaj u ustanovu socijalne skrbi, dok osobe lišene poslovne sposobnosti imaju pravo sudjelovanja i izražavanja mišljenja u postupcima vezanim uz njihova prava.

U slučaju smještaja u zdravstvenu ustanovu, prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama korisnik, može biti smješten uz svoj pristanak. Prisilno zadržavanje ili smještaj moguć je isključivo u slučaju kada osoba zbog težih duševnih smetnji ozbiljno i neposredno ugrožava vlastiti ili tuđi život ili zdravlje, u skladu s propisanim postupcima koji uključuju liječničku procjenu i sudsku odluku“, odgovaraju iz Komunalne palače. Nadalje kažu da Grad financira rad prenoćišta za osobe u beskućništvu, koje svakodnevno pruža uslugu privremenog smještaja i stručne podrške osobama bez doma. Ustanova je, vele, dostupna svakome tko je želi koristiti, a pružatelji usluga ondje korisnicima nude pomoć u rješavanju osnovnih životnih potreba, psihosocijalnu podršku i povezivanje s drugim institucijama.

„Osoba na koju se odnosi upit povremeno je koristila usluge prenoćišta, no već neko vrijeme to odbija, što su potvrdili i djelatnici udruga koje su mu u više navrata nudile prijevoz i podršku, ali isključivo kada bi on na to pristao.

Grad Pula s velikim senzibilitetom pristupa svakom pojedincu u potrebi, poštujući njegove okolnosti, dostojanstvo i volju. Pomoć se pruža individualno, vodeći računa o konkretnim potrebama, ali i zakonskim okvirima koji nas sve obvezuju.

Želimo također naglasiti da je upravo ovaj korisnik primjer zašto je bilo važno uvesti programe koji preveniraju ovakve situacije, poput Housing first programa koji nudi trajni smještaj osobama bez doma. Prevencijom i pravovremenim reagiranjem cilj nam je smanjiti broj ljudi na ulicama te skratiti vrijeme koje netko provodi u beskućništvu“, stoji u odgovoru Grada.