Pula je na kulturu 'osuđena', tu odmora ne smije biti!

Slađana Bukovac, kandidatkinja s Nezavisne liste Gorana Mihovilovića za Gradsko vijeće Pule, u javnosti je poznata prvenstveno kao književnica, novinarka i kulturna djelatnica. Rođena je 1971. godine u Glini, a diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin profesionalni put vodio ju je kroz novinarstvo na HRT-u, gdje je radila u programima posvećenima kulturi i informiranju, uključujući i HRT Centar Pula. U Istri živi od 2010. godine, najprije u Poreču, a zatim u Puli, gdje danas surađuje s Arheološkim muzejom Istre na organizaciji izložbi i kulturnih manifestacija. Autorica je pet knjiga i dobitnica niza književnih nagrada.

S njom smo razgovarali o razlozima ulaska u lokalnu politiku, prioritetima u radu za Pulu te ulozi kulture u razvoju grada.

- Gorana poznajem petnaest godina, prijatelji smo. U prvom sam redu zbog toga pristala priključiti se, premda je politika, kako bi rekao moj drugi prijatelj i najdraži protukandidat Elvis Morina, izrazito izvan moje zone komfora. Mislim da je njegov interes za javno dobro autentičan i da ga ne zanima funkcija, nego rezultati. On spada u ljude koji u svakom poslu u koji uđu žele imati vrlo konkretne rezultate, što mi je blisko. To je isto jedna vrsta taštine, ega, samo što je za razliku od ega ljudi kojima je važno zauzimati funkcije korisna za zajednicu.

- Koji su najveći izazovi s kojima se danas suočava Pula?

- Po meni je najveći problem Pule što se mora početi planirati od čega će grad živjeti. On nije namijenjen isključivo turizmu, uopće nije s tom namjerom izgrađen. Nakon što je propala industrija, uključujući brodogradilište, mora se pokušati osmisliti što i kako dalje.

Slično je stanje i u brojnim drugim deindustrijaliziranim gradovima u Hrvatskoj, a unutar Istre čini mi se da je Pula po tom pitanju u najgorem položaju. Ovo govorim iz pozicije nekoga tko po struci nije ekonomist, ali kao što svi iz privatnog iskustva znamo da je egzistencijalni problem ozbiljno pitanje, tako je isto vrlo ozbiljan, pa čak i znatno ozbiljniji izazov od čega će živjeti neki grad kao zajednica. Upravo zbog toga mislim da ne bi bilo loše da Pulom upravlja tim ljudi kojem je naglasak na tome kako generalno povećati standard i građana i grada. U tom su smislu u puno boljoj poziciji imućniji gradovi na zapadnoj obali Istre, koji imaju planski (ili je makar bio planski do posljednjih nekoliko desetljeća) turizam, gdje su visoki prihodi, samo što im nekad malo nedostaje osjetljivosti za ulaganja u kulturu, socijalne potrebe ili javne sadržaje.

Drugi veliki problem Pule problem je gotovo svih gradova uz more na Jadranu pa i Mediteranu: arhitektonski urbicid. Ne može se u antičkom gradu, ma na kraju krajeva ni u bilo kojem, graditi neplanski i nesmiljeno. U Puli su četvorni kilometri pod rugobom i betonom. Gradi se „roba“, apartmani, a nažalost ima i očito će uvijek imati kupce.

Odgovornost za planiranje prostora nije odgovornost građevinara, nego izabranih odbornika. To je odgovornost gradske uprave. Hitno se moraju postrožiti pravila o gradnji, donijeti planovi nižeg reda za pulske četvrti, planovi kojih iz nekog razloga nema, i prestati graditi cijele četvrti kao betonske pustinje. Mora se povećati postotak obveznih zelenih površina, uvesti da zeleni krovovi budu pravilo za velike betonske građevine. Te su mjere nužne da, neovisno o tome volimo li ili ne volimo drveće i kakva nam je kultura stanovanja, zajedno s našom djecom uopće preživimo klimatski izmijenjena ljeta. Inače ćemo uvijek imati situaciju da nagađamo hoće li netko biti „povezan“ s građevinskim lobijem ili ne, a to je poduzetništvo koje se jako jednostavno „povezuje“ jer raspolaže ogromnim kapitalom. Od njega se nećemo odmicati moralnim dvojbama i apelima, nego čvrstim inzistiranjem na normiranju i pravilima ponašanja u gradskom prostoru.

- Kakav je odnos gradske vlasti prema umjetnicima, kulturnim djelatnicima?

- Vjerojatno bi u skladu s nekakvim uobičajenim uzusima predizbornog ponašanja bilo logično da kažem da je taj odnos bio loš, jer se unutar naše političke kulture uvriježilo ponašanje da treba čim više ogaditi protivnika, ali problem je što to ne bi bilo točno. Filip Zoričić je po meni svoj najveći doprinos u mandatu dao u području kulture i obnove starogradske jezgre i imam dojam da je za to bio direktno i osobno zainteresiran. Ono što sada treba jest stvaranje konkretnije kulturne politike, pa time i kulturnog identiteta grada.

Tu mi se čini da bi morala postojati jasnija vizija što se hoće, a što neće, i više inicijative. Grad bi trebao i morao više dolaziti kulturnjacima i kulturnim ustanovama da se prvo informira s kakvim kulturnim kapitalom u tom segmentu raspolaže, koji su njihovi svakodnevni problemi i planovi. To je „terenski“ i zahtjevan zadatak na kojem bi netko morao biti konstantno angažiran. Kultura nije politički „vaša“ i „naša“. U Puli se kultura zbraja tisućama godina, mora se dalje akumulirati i nitko nema prava na aroganciju kao da je pokreće od nule.

- Kako gledate na kulturu kada je riječ o razvoju grada?

- Pula je grad koji ima jedan od najočuvanijih rimskih amfiteatara na svijetu. Najviše ljudi koji uopće dolaze u grad dolaze zbog amfiteatra. Grad je već stoljećima svjetski poznat i po svojim drugim rimskim građevinama, koje su služile kao predlošci i inspiracija za arhitekturu i slikarstvo brojnih zapadnoeuropskih gradova. Ovaj grad ne samo da mora imati kulturu kao jednu od nužnih stavki svog razvoja, on je na kulturu „osuđen“. Pula nikada ni u jednom drugom segmentu razvoja neće postići vrijednost kakvu ima u segmentu baštine jer je to jednostavno nedostižno.

Dakle, u prvom redu, premda to naravno ne može i ne smije biti jedino, promocija i čuvanje kulturne baštine, revitalizacija, prezentacija, kontakti s domaćom i stranom stručnom i znanstvenom javnošću, jer iz toga u onom krajnjem i najjednostavnijem smislu na kraju proizlazi ono što je jako poželjno i što nazivamo „kulturni turizam“, premda takav turizam ne uključuje, kao što bi se na prvi pogled reklo, samo ljude zainteresirane za kulturu, to je iznimno raznolika i velika grupacija koja obilazi ono što se „mora vidjeti“, a Pula ima neviđenu sreću da je naslijedila ono što se nalazi na toj „must see“ listi. Mi jednostavno ni u jednom trenutku ne možemo prestati o tom segmentu razmišljati, razvijati nove ideje i u njega ulagati. Tu odmora ne smije biti.

- Što biste vi osobno voljeli promijeniti?

- Kulturni život, kao ni život uopće, ne može biti zasnovan na potrebama turizma. Naravno da će svi uvijek planirati „jače“ događaje u vrijeme kad znaju da je više ljudi u gradu, ali ne možemo se ponašati kao da je jedina svrha kulturnih događaja turistička zabava i razonoda. Nekad imam dojam da je upravo tako: turisti su platili spavanje i večeru, preko dana imaju more, navečer je na nama da ih razonodimo i osiguramo im „dodatne sadržaje“.

To ide toliko daleko da nekad, kad ljudi vide rasuto smeće 50 metara od Arene ili neku sličnu neugodnu pojavu, kažu: „Evo, sad će to vidjeti turisti.“ Pa to je pobogu tvoj grad, smeće je tvoj problem i dovoljno je što ga ti vidiš. Nije kultura sluškinja turizma, nego turizam hodočasti svijetom kako bi susretao različite kulture. Imam dojam da bi grad morao promovirati neku vrstu kulturnog samopouzdanja, pa bi svaki građanin trebao biti ponosan što je iz Pule i razumjeti da je i sam dio podneblja i načina života koji je dao takvo veličanstveno nasljeđe.

Umjesto toga, ljudi se po svijetu kad ih pitaju odakle su prezentiraju na način da kažu da su iz zemlje iz koje dolazi Luka Modrić. Lakše im se identificirati s Lukom Modrićem nego sa Slavolukom Sergijevaca pored kojeg prolaze svaki dan. Za tu vrstu samopouzdanja važno je da velikih kulturnih događaja ima zimi, da i mlađi i stariji građani znaju da je u njihovu gradu nešto upravo njima namijenjeno. Ima takvih događaja i sad, ali mislim da to nije dovoljno.