Nikola Pajić: 'U zbirci imam i razglednice koje su putovale u Pulu iz Tunisa, Alžira, Njemačke, Japana, Egipta, Rusije...'

Malo tko se može pohvaliti zaista bogatom zbirkom starih razglednica i fotografija Pule i Istre. Jedan od njih je Nikola Pajić, odvjetnik i kolekcionar, Puljanin koji od nedavno živi u Vodnjanu, i koji već desetak godina strastveno i predano prikuplja stare unikatne razglednice i fotografije, a usput i ostalu memorabiliju, većinom sa područja južne Istre. Ima zasad oko dvije tisuće razglednica i nešto sitno starih pomorskih karti i pisama. Najdraže su mu fotorazglednice jer su daleko najdetaljnije, kaže. Divno je koliko se predivnih detalja može vidjeti povećalom.

'Bio sam na zadnjoj godini faksa i pojavila se jedna grupa na Facebooku koja se ticala vremena austrougarske Pule, u početku su ljudi tražili razne fotografije i razglednice, objavljivali svakakve materijale. Vremenom smo otkrili specijalizirane web stranice za kupovinu razglednica i onda sam ih malo po malo počeo kupovati. Prve sam dobio za rođendan i to me nekako potaklo da idem dalje. Kupovao sam uglavnom originale, s naglaskom na Pulu i okolicu, a najviše bi tražio vojne tematike. Posebno su mi intrigantne fortice', kaže nam Pajić koji je vremenom samo još više širio svoju kolekciju.

'Kada sam se preselio u Vodnjan fokus mi se prebacio na tematiku Vodnjanštine, pa i Fažane i Briona. Ali ima tu i Premanture, Medulina, Rovinja... Postoji čitavo jedno međunarodno tržište takvih antikviteta, posjetio sam nekoliko sajmova i antikvarijata po Austriji i Italiji. Ljudi prodaju na internetu svoje razglednice koje su nekada očito putovale iz Pule u, recimo, Češku, Mađarsku, Rumunjsku, Vojvodinu, sve nekadašnje dijelove Austrougarske monarhije. U zbirci imam i one koje su putovale u Pulu iz, npr. Tunisa, Alžira, Njemačke, Japana, Egipta, Rusije...', priča nam Pajić.

Pitamo ga u čemu je kvaka, naravno gušti su gušti, ali što čovjeka potakne na tako specifičan hobi.

'Zašto mi je to strast? Pa valjda je to neka verzija lokalpatriotizma. Netko navija za NK Istru, netko se naziva Istrijanom, Puležanom, Rovinježem, a ja sam se našao u ovome. Fascinantno je vidjeti original fotografiju nekog zdanja, vile, zgrade, koja više ne postoji i općenito kako je Istra izgledala prije 100 - 150 godina. Često mi padne na pamet, kada danas vidim kako izgleda Pula, te oronule fasade, često zapuštene parkove i urbanističku neurednost, da takvu Pulu nisu zamišljali osnivači grada. Možemo slobodno reći da je Austrougarska stvorila Pulu, što se mene tiče dan grada bi trebao biti onaj dan kada je donesena odluka da Pula bude glavna ratna luka Austrougarske monarhije, jer je tada grad doslovno postao grad, i to iz ničega, iz ruševina antičkog. Hodajući gradom primjećujem da se i dalje ne valorizira nekadašnja veličina i važnost Pule', smatra Pajić.

Nedavno je spomenutu neformalnu grupu kolekcionara i zaljubljenika u povijest Pule napustio jedan od članova Stanko Guštin. 'Bio je izuzetno ustrajan da na internetu nađe neke materijale koji su bili dotad nedostupni široj masi. Često bi pronašao nešto što mi ostali ne bi. Također bih pohvalio izuzetnu upornost povjesničara Andreja Badera, on sigurno ima veću i značajniju zbirku od moje', kaže Pajić.

'Kako u Komunalnoj palači postoji sala gdje su na zidu obješeni portreti svih gradonačelnika, neki naravno nedostaju, pa sam tako nedavno Gradu Puli poslao jedan portret nekadašnjeg, doduše ne baš popularnog, gradonačelnika Domenica Stanicha', kaže Paić na pitanje ima li kakvih ekskluzivnih primjeraka.

Na pitanje koju cijenu može doseći jedna razglednica, Pajić kaže da ovisi koliko je bila velika naklada te serije. Neke šablonske mogu koštati par eura, dok neke malo ozbiljnije i do 500 eura, ovisno o cijeni koju postignu na aukciji. One skuplje, pa i cijele albume zna kao vanjski suradnik kupiti za muzej na pulskom Kaštelu. Još prije razglednica postojale su takozvane dopisnice bez fotografije, a tamo negdje krajem 19. stoljeća počele su ići u opticaj one rađene litografijom i konačno prave razglednice.

Neke su vrlo čitljive, na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku, a posebno je zanimljiva jedna na kojoj je prikazano desetak kilograma brancina kako vise na jednom ratnom brodu. Na poleđini piše da su ih naši mornari 'ulovili' ni manje ni više nego dinamitom.

"Na poleđinama nekih razglednica je zanimljivo uočiti stare pečate vojnih postrojbi. Klasična razglednica je putovala običnom markicom koja bi se onda poništila. Vojnici su s druge strane imali besplatno slanje razglednica, ali su one prolazile kroz zapovjedništvo, tako da mnoge od njih imaju predivne pečate. Neke su bile cenzurirane, za što je isto tako postojao poseban pečat. Oduševljava me što ni te cenzurirane razglednice nisu završile u smeću nego su ipak našle svoj put do sadašnjosti. U Puli su djelovali i izuzetni fotografi, uglavnom vojni. Prvi koji je imao studio u Puli zvao se Luigi Mioni, njegove su fotografije vrlo cijenene. Uz njega bitan je i Alois Beer, on je imao dozvolu da fotografira luku i vojne objekte", zaključuje naš sugovornik koji je za ovu prigodu podijelio s našim čitateljima pedesetak fotografija razglednica iz njegove zbirke. Možete ih prelistati u našoj galeriji.