Kako je krenulo, poslije 18. svibnja svi ćemo imati besplatne vrtiće i stanove po akcijskoj cijeni

Predizborna kampanja se zahuktava. Dosad u Istri bez ozbiljnijih fajtova. Kamilica. Čekamo da takmaci napokon skinu boksačke rukavice i počnu se udarati golim šakama. Da odbacimo daljinske, ugasimo Netflix. I svu pažnju usmjerimo na političku pozornicu.

Do tada, svi mi ostali možemo se zabavljati pljuskom obećanja. Nerijetki kandidati za (grado)načelnike moče nas do gole kože. Kao miševe. Žmarci prolaze od takvog niza mamaca. Trebali bismo, je li, zagristi tako što ćemo 18. svibnja na listiću zaokružiti baš njihovo ime.

Prosječni promatrač zasigurno nije - u toj proljetnoj ofenzivi djedova mrazova - propustio primijetiti dvije stavke koje su zadnji krik mode: besplatni vrtić za sve i poticana stanogradnja, odnosno krov nad glavom za mlade prodajom zemljišta na totalnoj rasprodaji. Te beneficije nudi, čini se, svaki drugi aspirant na funkciju s dobrom plaćom.

Nema veze što dosad u Istri, od hrpe gradova i općina, samo u Umagu, Balama i Sv. Nedelji nitko ne mora plaćati vrtić. Naravno, uz takvu povlasticu, koju je amenovao načelnik – a platili porezni obveznici - ovaj komotno može, karikirajmo malo, dignuti sve četiri u zrak. I mandat provesti u debeloj hladovini.

Zato i padaju takva obećanja sada. Nije važno što, realno, i vrtić u mnogim sredinama, kao i sve ostalo, poskupljuje. Pare nisu problem. 

A i to pitanje pomoći mladima u pronalasku doma i osamostaljenja. I njega su rijetki dosad apsolvirali. Sad je odjednom i ova tema jednostavna kao naručiti ćevape.  

Nakon svih tih obećanja, postavlja se legitimno pitanje: jesu li dosadašnji gradonačelnici i načelnici doista nesposobnjakovići, ili je cijeli sustav puno složeniji nego što se to čini na prvi pogled?

Jer, mnogi koji sada obećavaju brda i doline – besplatan vrtić, zemlju za mlade, sportske dvorane, staračke domove, poduzetničke zone, parkirališta i ceste – često nemaju pojma o funkcioniranju javne uprave. Ne znaju što zapravo znači ispuniti ta obećanja.

Ne poznaju posebnosti proračuna, namjenskog trošenja novca, nepoznanica su im komplicirani postupci javne nabave i koncesije, imovinski odnosi, zamke prostornog planiranja i slični naporni pojmovi te sva ta silna birokracija.

Jedno je biti nadobudan, prštati entuzijazmom i širiti optimizam, a drugo prodavati lažnjake. Lako je obećati, kako ono, novi smjer, a još lakše kasnije - ako te slučajno izaberu - krenuti stranputicom i iz tog napuhanog balona pasti bez padobrana.

Najpoštenije bi bilo, kad mandat završi, podvući crtu i zbrojiti što je od svega ostalo – osim riječi. Pa da vidimo gdje smo. I kome zabraniti da se dalje kandidira.

Na kraju svi mi plaćamo cijenu tih praznih obećanja – kroz izgubljeno vrijeme i promašene prilike.