Već 50 godina igra za isti klub! 'Vajk je nikega dela poli hiže, ma mene nogomet i danas drži'

Nogomet nije samo sport – to je način života, tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno, strast koja okuplja cijele zajednice. Prolazeći travnjacima diljem Istre, nemoguće je ne primijetiti brojne zanesenjake koji, često daleko od svjetla reflektora, godinama održavaju ovaj sport živim u svojim sredinama, a njihova upornost i predanost često su važniji od samih rezultata na terenu.

Jednog takvog zanesenjaka i nogometnog fanatika pronašli smo i u Vižinadi. Robert Fatorić već je pola stoljeća privržen tamošnjem klubu, a pred desetak dana, prilikom otvaranja novog travnjaka klub mu se za sve ove godine provedene uz ‘zeleno-bijele’ sa Fabrike zahvalio prigodnom plaketom. 

- Jako mi je drago. To mi puno znači i forši će mi neka besida poći po boku, ali tu san čuda lit. Osim ki san igra, puno san pomoga i kao sponzor s dresovima i svime ča je tribalo. Počeo sam od pionira kroz sve selekcije i doša do veterana. Vajk san igra u Vižinadi i u tih pedeset lit nisan kambjiva klub. Tu su od vajka igrali dečki iz Vižinade, a bilo ih je i iz Diklići i Perhati, ali to ja isto naša župa. Danas sam voditelj veterana, kako sam ozljeđen i ne moren igrati. Ima nas 20 na spisku i sve domaći dečki sa općine, započinje nam svoju priču Robertino. 

Vižinada trenutno igra Treću županijsku ligu - sjever gdje jako dobro guraju u prvenstvu. Nakon regularnog dijela prvenstva zauzeli su prvo mjesto te kroz ‘play-off’ traže put u viši rang.

- Momentalno imamo samo seniore i veterane, a mlađi nan igraju u Višnjanu. Škoda s takvim terenom da ih nema tu. Ali sada se gleda da bi se pokrenulo opet. Dečki su prvi i s novin terenon bi bilo lipo da greju napreda. Mi u veteranima stojimo malo slabije, ma to ni bitno. Glavno da je dobra kompanija. Da se kapimo, lipo je dobiti ma to ni u prvom planu. Inače to je meni treći teren tu na Fabriki. Kad san počeo igrati igralište je bilo puno manje nego danas, a pred dvajset i pet lit je napravljen novi veći i sada ovaj. Svlačionica je bila mića, duplo manja nego sada, ali svi su bili kuntenti, prisjeća se Fatorić.

Za 57-godišnjeg Robertina uvijek su bili rezervirani obrambeni zadaci. 

- Cija život san igra stopera. I vajka san ‘na životu’ ima najboljega centarfora protivničkiga kluba. Kada smo se borili za poć napred ima san dva kompanjona i niki ni moga pasat. Bija je to Franko Prhat iz Višnjana i njegov sused Igor i mi smo bili uigrani da je bilo vaje gušt igrati. A od tega je pasalo dvajset lit… Kad smo se borili za poć u drugu županijsku tu je bilo puno ljudi sve gore do česte. I to je bilo lipo za vidit i igrati. Priko tristo ljudi je došlo ča je za malo misto jako puno, dodaje naš sugovornik.

Iako su niže lige oduvijek obilovale i nemilim scenama te ponekim šakačkim obračunom,  Vižinadeži nisu bili takvi kaže nam naš sugovornik.

- Ma nikad ni bilo barufe. To je amaterski sport di se svi znamo. Od Savudrije i Novigrada pa do Ližnjana i Štinjana, ali uglavnom smo igrali tu blizu. Svuda je bilo gušt poć igrat jer su to svi ljudi ki se poznamo od vajka. Ne moreš reć da je nikadi bilo bolje, a nikadi slabije. Svuda nan je bilo lipo. Dok san ima oštariju, pole svake partide to je bija lom do jutra. Kantalo se i sviralo i svi su bili nikako veseli.

I bez obzira na trenutnu ozljedu ne može tjedan zamisliti bez nogometa.

- Mene nogomet i danas drži. Vajka imaš neko delo oko hiže, tisuću problema, ali obavezno najden vremena biti s njima i to mi puno znači. Da nismo tu mi veterani ponediljkom, mi se ne bimo ni vidili. Niki ima ulike, niki hižu za turište, niki je u Lanterni, Plavoj ili Zelenoj i se ne vidiš.