Zamjenik gradonačelnika svom stranačkom kolegi dao povlaštenu informaciju?

IDS-ova posla, rekli bismo nakon što je ovih dana objavljena presuda kojom se odbija tužba tvrtke Sport tim protiv Grada Pule i Republike Hrvatske u kojoj se od njih traži da navedenoj firmi solidarno isplate izgubljenu dobit od gotovo sto tisuća eura zbog nedobivanja koncesijskog odobrenja još tamo 2018. godine. Za ovaj članak i nije toliko bitno da je navedena tvrtka osnovana upravo te godine kada se javila na natječaj za dodjelu koncesijskih odobrenja pa je nejasno na osnovu čega je izračunala izgubljenu dobit ako je nikada prije nije imala, već tko zapravo stoji iza te firme i što je u svjedočenjima na sudu isplivalo na površinu.

Jedan od svjedoka bio je Ivan Mavrić, suprug vlasnice Sport tima, koji je izjavio da je od samog početka osobno sudjelovao u podnošenju zahtjeva za koncesijska odobrenja spomenute tvrtke. Mavrić je, valja to spomenuti, svojedobno bio predsjednik Kluba mladih IDS-a Pule te kandidat na IDS-ovoj listi na izborima za Mjesni odbor Busoler u vrijeme dok je tu listu predvodio bivši IDS-ovac Daniel Deković.

Svjedočenje Mavrića puno govori o načinu funkcioniranja tadašnje gradske vlasti. On kaže da se te godine obratio bivšem pročelniku Giordanu Škufliću, koji je ujedno bio predsjednik Vijeća za dodjelu koncesijskih odobrenja. Mavrić je, kako sam kaže, predložio Škufliću da podnese zahtjeve s prvim danom 2018., iako još nije bio donesen Plan upravljanja pomorskim dobrom za tu godinu pa stoga i nije bio objavljen natječaj za dodjelu koncesijskih odobrenja. Škuflić mu je, međutim, kako kaže Mavrić, tada rekao da ni slučajno to ne čini, da će time samo zakomplicirati stvar. I onda ga je, svjedoči, jedne večeri nazvao njegov stranački kolega i zamjenik gradonačelnika Robert Cvek te mu rekao da sad ima priliku podnijeti zahtjev, ali da mora ići na Bajakovo jer da je tamo jedina pošta koja radi od ponoći. Te Mavrićeve tvrdnje je na sudu potvrdila i njegova supruga Tea.

Sramotna je to bila praksa kada su se koncesijska odobrenja davala po principu tko prvi preda zahtjev pa su svi hitali na Bajakovo da bi odmah po objavi natječaja njihov zahtjev bio u prednosti pred drugima jer su, eto, otišli na jedinu poštu u Hrvatskoj koja radi 24 sata dnevno. No, pritom je valjalo imati i informaciju kada će natječaj izaći te upute kako osigurati da upravo tvoj zahtjev bude zaprimljen prvi, a Mavrić je sve to, barem prema njegovom kazivanju na sudu, dobio od zamjenika gradonačelnika.

Tako je prvi uspio predati zahtjeve za dodjelu koncesijskih odobrenja na lokacijama ispod hotela Brioni i u kampu Stoja, gdje su supruga i on htjeli iznajmljivati skutere, brodice, pedaline, što ipak, pokazat će se, nije bilo dovoljno da ih i dobije. Nakon toga je kontaktirao Cveka, Škuflića i Mirnu Radolović, tadašnju pomoćnicu pročelnika. Ona mu je nakon otprilike pet dana telefonskim putem javila da je tvrtka njegove supruge prva predala potpun i uredan zahtjev i da se malo strpi dok se ne naprave ugovori. Nakon otprilike sedam dana ponovo ih je zvao, rečeno mu je da još nije riješeno, a poslije mu je Mirna Radolović javila neka dođe jer da se nešto zakompliciralo. Došao je kod Radolović koja je bila jako nervozna te su otišli kod Škuflića koji mu je u suštini rekao da neće dobiti koncesiju jer da se javilo previše ljudi iz Arenaturista, odnosno trebali su zaštititi da Arenaturist zadrži postojeće lokacije u koncesiji.

Na koncu se ispostavilo da Arenaturist nema nikakve veze s tim lokacijama za koje se natjecao Sport tim, već su one dodijeljene tvrtki Sport mare, koja je zahtjev uputila prije no što je natječaj uopće objavljen. Tea Mavrić je, pak, na sudu rekla da su se, nakon što je bilo jasno da će njihov zahtjev za koncesijska odobrenja biti odbijen, što je na koncu potvrdilo resorno ministarstvo, ponovo obratili Škufliću, ali i gradonačelniku Borisu Miletiću, kada je njenom suprugu i njoj rečeno da pronađu neku drugu lokaciju koja bi im bila zadovoljavajuća. Ako je to istina, nejasno je kako je Grad mislio pravdati dodjelu dodatnih koncesijskih odobrenja nakon provedenog natječaja.

Uglavnom, Tea Mavrić tvrdi kaže da su pritom predložili tri lokacije koje im Grad nije mogao ponuditi, i to za dvije lokacije jer ih nije odobrila Lučka kapetanija budući da se radilo o plovnom putu, a za treću lokaciju, tvrdi, nije bila suglasna osoba iz Grada, ne navodeći o kome se radilo i koji je bio razlog nesuglasja.

Cijela se ova priča za Mavrićeve zasad nije dobro rasplela. Trgovački sud u Pazinu je naložio tvrtki Sport tim da Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od gotovo 14 tisuća eura. No, radi se o nepravomoćnoj presudi na koju se mogu žaliti Visokom trgovačkom sudu.