'Načelnik općine moreš biti anke ku nimaš niku školu, pak da učitelji s duplo manjom plaćom neće štrajkati'

Aldo je u seoski kafić dolazio isključivo radi Lucijine kave, tog metka u srce koji bi ga brzo razbudio i gurnuo naprijed. Uživanje u najkraćem mogućem espressu remetio mu je samo debatni klub umirovljenika, koji je svakog jutra držao susjed Valter.

Majstor bi okupljao društvo pametnjakovića pa okružen dnevnim tiskovinama, poput kakvog dobro plaćenog urednika deska, znalački servirao top-teme i provocirao raspravu.

„Učitelji da greju opet u štrajk. Ča bi sad stili? Plenki in je krešija plaće prvo izbora i sad imaju 1.600 euri. To je duplo od moje penzije, a niš ne navade dicu“, davao je Valter municije kompanjonima.

Ovaj put strelica je letjela prema Aldu.

Njegova nevjesta Nives bila je, naime, učiteljica i gorljiva sindikalistica te preko nišana gledala svakog štrajkbrejkera. Čuo je Valter i za zgodu kad joj je Aldo jednom, za obiteljskim ručkom nakon čaše vina, predbacio da samo prosvjetari imaju tu povlasticu ne raditi tri mjeseca i dobivati plaću. Nives s njim nije razgovarala cijeli godišnji. Tri mjeseca. 

Aldo je kasnije sipao mlake izlike, sjetio se koliko je nevjesta uložila truda da nakon učiteljskog fakulteta dodatno položi bibliotekarski ispit i kako je danas teško raditi s djecom, a još teže s roditeljima. Nije pomoglo. Silenzio je trajao unedogled. I sin Marko bio mu je opasno zamjerio.

Stoga je Aldo bio posebno osjetljiv na ovu temu, a susjed, zločest od rođenja, nanjušio je krv.

Ali razbuđeni junak – najbolje mu je mozak radio ujutro – iznenadio je samoga sebe kad je u tren oka uzvratio udarac preko stola: „Pušti ti učitelje, Valter, neka štrajkaju. To su nacionalne teme. Raj nan povidaj je li istina da će se tvoj sin Franko kandidirati za načelnika našega komuna“.

Valter je bio zbunjen, a već ga je snašao novi kroše: „Koliku će plaću imati ku pobjedi? Poli tri miljari euri za peljati općinu od nanke dva miljara ljudi. Koliko je to više od tvoje penzije, a koliko od profesora? I kakovu školu moraš imati za načelnika?“, zakucao je Aldo.

Konobarica Lucija bila je oduševljena.

Valter joj je oduvijek išao na jetra i sad se iza šanka saveznički smiješila Aldu. Cijelo je selo znalo, pa i ona, da se Franko sprema mesarski posao, za koji je bio stvoren, prepisati na oca.

Zakon mu, naime, nije dopuštao da ujutro, kao vlasnik mesnice, reže butove i nadjeva kobasice, a popodne, kao općinski načelnik, potpisuje odluku o povećanju plaća odgajateljicama u vrtiću.

Trebao je samo – to je bio jedini uvjet za načelnika - obrt prebaciti na nekog drugog, odložiti noževe i pregaču te otići kupiti odjelo i kravatu.

I sjesti u fotelju gdje nema razloga za štrajk.