'Oduvijek sam znala da ću voziti autobus. Uživam u ovom poslu, a u Pulu sam se zaljubila na prvi pogled'

Za volanom glomaznog 12-metarskog autobusa tek je nešto više od tri mjeseca. I već se snalazi kao da je u šoferskoj kabini rođena. A moglo bi se reći da to nije daleko od istine. Adelisa Keljić, 26-godišnjakinja iz Travnika u Pulu je doselila prije šest mjeseci i odmah pronašla posao vozačice u Pulaprometu, koji je u to vrijeme vapio za radnom snagom. Samo do prije nekoliko godina šoferi su iz ove firme bježali zbog mizernih plaća i loših međuljudskih odnosa, a danas je situacija dijametralna. Vozači i vozačice ovdje zarađuju više od 1.500 eura, a uvjeti rada su više nego dobri.

No, vratimo se Adelisi, najmlađoj vozačici u Pulaprometu. Najmlađoj, kažemo, jer ovdje radi pet vozačica od ukupno 80-ak šofera, a jedna će se, doznajemo, tek zaposliti. I da, nije to više klasičan muški posao kakav je donedavno bio. Nema više ni stereotipnih kamiondžija s čačkalicom među zubima i Playboyem ispod sica. Žene voze autobuse, kamione, tramvaje, a sve ih više upisuje i školu za automehaničare.

„Lani sam došla kod tate, koji vozi autobus u Brionima već sedam godina, vidjela da Pulapromet traži šofere. To mi je ostalo urezano u sjećanju i kad sam završila posao u ugostiteljstvu koji sam tada radila, prvi mi je izbor bio Pulapromet. Otišla sam direktno tamo i rekla: nisam iz Pule, imam vozačku, hoćete me uzeti i to je to, ja ne znam ništa, doslovno ni ulice nisam znala“, prisjeća se Adelisa, koja je jedva dočekala da navrši 24 godine i položi D kategoriju, 'za autobus'. Položila je i C kategoriju, za vožnju kamiona jer 'nikad ne znate što vas čeka u životu'. Ipak, ne bi se otputila na dalek put kamionom preko 'grane', voli biti doma, okružena ljudima.

Na pitanje kakav je posao vozačice autobusa, kaže:“Ne znam, nekom je možda naporno, nekom nije, ali ja baš uživam. To je ono što sam uvijek htjela raditi. Otac me vozio od malih nogu, doslovno imam slike kad sam bila mala, on je vozio bus i ja sam uvijek trčala kod njega, i uvijek za volan, uvijek sam govorila ja ću jednog dana voziti bus, imat ću sve kategorije, sve ću da vozim. I ispunio mi se san.“

Adelisa vozi sve gradske linije, i one najfrekventnije, i one rubne. 

„Dobijemo smjene i linije za određeni dan, ja sam danas vozila nešto po gradu, nešto van grada. Nema da li je muško ili žensko, svi sve radimo, tu nas ne dijeli nitko“, kaže. Dnevno vozi po šest, sedam, osam sati, naravno uz pauzu, kada se svi okupe na remizi.

Nikad, veli, nije osjetila predrasude kolega kada je riječ o ženi za volanom, i to ne bilo kakvim volanom ili volančićem, već za upravljačem pravog diva u prometu.

„Ja nisam dosad naišla ni na kakve predrasude ni kolega ni ljudi koji uđu u autobus. Mi žene dobijemo uvijek više komplimenata nego muškarci. Uvijek se svi pozitivno iznenade, obično kažu svaka čast, bravo, ljudi me pozdravljaju, mašu“, kaže. Sve je manja razlika između muških i ženskih zanimanja, a Adelisa logički rezonira:“ Jednostavno, mi smo žene i sve možemo kad nešto zacrtamo. Nisam nikad dijelila te poslove na ženske i muške. Po meni je da žena vozi bus jer nije to fizički rad ili da morate nešto nositi.“

U Pulu se, kaže, zaljubila na prvi pogled.

„U Puli mi je jako lijepo. Planiram tu ostati, zadovoljna sam svime, od odnosa s kolegama do plaće, svi su OK. Moram reći da najviše volim svoj grad, ali Pula je mjesto gdje sam izabrala da živim i napredujem u nečemu. Tu mi je cijela obitelj“, zaključuje.

Ipak, prijatelje u Puli još nije našla.

„Grad mi je jako lijep, ali prijatelja još nemam. Imam svoje kolegice s posla pa s njima često pijem kavu. Zasad nigdje ne izlazim, toliko sam posvećena fakultetu da ne stignem“, kaže i otkriva da je u Travniku na prvoj godini prometa, pa zbog preseljenja u Hrvatsku studij namjerava nastaviti u Rijeci.

Ispočetka je znala zalutati po pulskim brdima, kao i mnogi koji prvi put dođu u ovaj grad.

„I ja sam se gubila prve dane, ali OK mi je, uvijek kažem put je svaki isti i ti moraš voziti, nema tu neke razlike. Idete li do Stoje ili na Vidikovac, sve je isto, moraš biti pažljiv kud god ideš“, podcrtava Adelisa.

Ususret 8. martu, Međunarodnom danu žena, Adelisa kaže da još uvijek postoje predrasude u društvu prema ženama koje su često manje plaćene od muškaraca za jednak posao.

„Prije svega, svim damama sretan 8. mart. Mi smo dame, kraljice, poručujem ženama da se bore, iako je ružno reći da se bore. Ali one mogu sve, samo da se malo potrude, jer žene su dizale revolucije da bi se izborile za svoja prava. Dosta je loše vrijeme kad vidite da ih iskorištavaju na sve moguće načine, ali samo se treba izboriti. I u tome nisu same, uvijek ima nekog tko će im pomoći“, poručuje najmlađa vozačica u pulskom javnom prijevozu.