Drago Hedl: Ponosan sam na sve što je moj sin učinio, tužan zbog njegove zadnje odluke

Ono što ostaje je tuga, ali istovremeno i radost da ste ipak imali jednog takvog sina, krasnu osobu koja je uvijek imala lijepu riječ za svoje prijatelje, koja je bila duhovita, iskričava, jako radoznala… Ponosan sam na sve što je učinio, tužan zbog njegova zadnje odluke, ali to je naprosto stvar koju morate prihvatiti i s tim dalje živjeti. Vrijeme ne može isprati ono što vas tišti, ne može ni voda, a ni, što bi Bregović rekao, ružmarin, snjegovi i šaš, kazao je Drago Hedl na predstavljanju svoje knjige 'Matija' u srijedu u pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici. Potresno je bilo slušati Hedlovu priču o gubitku vlastitog sina, koji je živio u SAD-u i koji je prije više od šest godina odlučio okončati svoj život.

Najbolji hrvatski novinar u posljednjih 50 godina, kako je Hedla na pulskoj promociji nazvao moderator Hrvoje Zovko, inače predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, vrlo je smireno pričao o pojedinim detaljima tragičnog događaja koji je zauvijek promijenio i njegov život. Konstatirao je da bi puno više volio da je knjiga, u izdanju Telegrama, zapravo fikcija, plod autorove mašte, a ne ono što se zapravo dogodilo. 'Nažalost, knjiga je istinita, sve što u njoj piše se zaista dogodilo. To je tragična životna priča', ukratko je Hedl opisao ono što čitatelje očekuje u njegovoj knjizi.

Složio se sa Zovkom da je knjiga vedrih korica, ali tu vedrina staje. 'Na naslovnici sam s Matijom kad je on imao dvije, tri godine. Sretan trenutak, a bilo ih je jako puno, kao i nesretnih nakon Matijinog odlaska. Ovo je knjiga podijeljena u 37 poglavlja koliko je trebalo dana da se Matijino tijelo nakon njegove smrti prebaci iz SAD-a u Hrvatsku. To je bilo strašno vrijeme za nas roditelje. Naravno da smo odmah kad smo doznali za događaj sjeli na prvi avion i otišli u Ameriku, pokušavajući tamo učiniti ono što je jedino bilo moguće, a to je da se pobrinemo oko kremiranja tijela i povratka s urnom u Osijek. Mislim da nikome ne trebam govoriti što znači otići u pogrebnu tvrtku u jednom američkom gradu i tražiti urnu za svog sina. Vrlo je lijepo kad svojem djetetu kupujete nekakvu košulju, igračku, ali kad idete tražiti urnu, onda je to uistinu duboko težak trenutak. Znam reći da se s tim događajem meni najgora moguća stvar u životu već dogodila. Da mi se sutra dogodi ne znam što, ne bih to tako teško prihvatio kao činjenicu da sam izgubio dijete. Matiji je bilo 43 godine kad se odlučio na taj korak', ispričao je Hedl.

Pojasnio je da je njegov sin već sa 17 godina otišao u SAD, gdje je završio srednju školu, zatim studij biokemije, potom je doktorirao, pa bio na postdoktoratu u Chicagu, da bi posljednjih 11 godina života radio na prestižnom sveučilištu Yale u New Havenu, gdje, kazao je Hedl, Matija nije bio sretan. Radio je po 12 sati dnevno, šest dana u tjednu.

'Taj Yale je toliko birokratiziran, hladan, nehuman, operiran od bilo kakve empatije. Matija mi je o Yaleu znao reći da je to jedna depresivna sredina u kojoj oni koji ondje rade imaju samo jedan san, a to je da dobiju Nobela. To je jedna utrka, užasna kompetencija, rivalstvo među profesorima. Kazao mi je da neki profesori doslovno spavaju na sveučilištu u svojim laboratorijima u strahu da netko ne bi otkrio nešto što bi oni mogli otkriti. Matija je uživao u Chicagu. Nisam znao za sve probleme s kojima se suočavao. Bio je previše samozatajan i ponosan da bi meni rekao da ima problema. Bio je poput spužve koja je upijala koliko je mogla, trpio je, radio, šutio. U oproštajnim pismima, a napisao je jedno majci, jedno meni, rekao je da je naprosto došao do točke da dalje tako više ne može. Nakon tog događaja razgovarao sam s nekim uvaženim hrvatskim odvjetnicima koji su mi sugerirali da tužim Yale za mobing, ali nisam imao živaca i strpljenja za to', rekao je.

Priznao je da nije bilo lako donijeti odluku o pisanju ove knjige. 'Prošlo je više od šest godina od Matijine smrti. Matija se odlučio na taj korak 14. listopada 2018. Kako su prolazile godine, nema dana da se toga ne sjetim i nema dana kad si ne postavljam pitanja. Ali to su pitanja na koja nema odgovora. I onda sam odlučio napisati knjigu. Pisanje je bilo kao ronjenje na dah - udahnete i zaronite, budete pod vodom koliko možete izdržati. Tako sam pisao knjigu.'

Hedl ne pokušava ništa sakriti od čitatelja, otvoreno govori o suicidu. 'Kad se spomene suicid, o tome se nerado govori, to je obiteljska tajna, nekima čak i sramota jer se smatra da čovjek nema pravo odlučiti kad će završiti svoj životni vijek. Ali razmišljao sam da bi ova knjiga ipak nekome mogla pomoći. Naime, kada se nama dogodio taj užas, bili smo izgubljeni, nismo znali kuda krenuti, koga nešto pitati, što učiniti. Tražili smo odgovore i ni od koga ih nismo dobili. Znam samo da je Igor Mandić napisao potresne retke o smrti svoje kćeri koja je također, nažalost, imala sudbinu poput Matijine. Nisam znao kako se nositi s tom tragedijom. Mislio sam da bi ova knjiga mogla pomoći nekim ljudima. Suicid nije nikakva sramota. Riječ samoubojica ima vrlo negativan kontekst. Složenica sadrži riječ ubojica. A onaj tko odluči okončati vlastiti život ne vidim da ima bilo što slično s ubojicom. Zato izbjegavam tu riječ. Bilo mi je posebno drago, i zato sam na neki način sretan što sam uspio napisati ovu knjigu, jest to da su mi ljudi koji su pročitali knjigu rekli: 'Prvo što sam uradio nakon čitanja bilo je da sam zagrlio svoje dijete i rekao mu da ga jako, jako volim'. Mislim da nisam dovoljno puta Matiju zagrlio, da mu nisam puno puta rekao da je uspješan, da sam ponosan na njega, da ga volim. Mada sam mu to govorio, ali možda sam trebao više. Kad se neke riječi ponavljaju često, kao recimo volim te, možda izgube smisao. Sada ne mislim tako. Sada bih mu pet puta na dan rekao da ga volim, da bih za njega učinio sve.'

Kazao je da je zadnji razgovor sa sinom vodio u subotu, dan prije no što će Matija počiniti suicid. 'Obično smo se čuli nedjeljom, no on je rekao majci da bi bilo bolje da se čujemo u subotu jer da u nedjelju ima nekog posla. Nismo znali o kojem poslu govori. A taj je posao bio da je otišao u hotel i okončao svoj život. Bio je pritom toliko obazriv da je to učinio u hotelskoj sobi koju je unajmio, a živio je u jednoj kući kao podstanar kod starije obitelji. On to nije htio učiniti u toj kući da naprosto ne ostane trag i biljeg tim ljudima i da im ta njegova odluka ni na koji način ne unese nemir, da im ne dolazi policija, hitna, vatrogasci… Matija je, uz pisma koja je napisao majci i meni, ostavio još jedno pismo pred vratima sobe u hotelu. U njemu je ostavio sto dolara i napisao da se ispričava osobi koja ga ondje bude zatekla, da mu je žao ako doživi šok i da moli da se spremačici koja će čistiti sobu da tih sto dolara. Takav je bio', rekao je Hedl.

Bezbroj puta si je, kazao je, postavio pitanje je li mogao nešto učiniti, je li mogao vidjeti nekakav znak. 'Matija je bio vrlo ponosan, samostalan, skroman, nikada ništa nije tražio. Nije se žalio, samo mi je znao reći: 'Tata, danas sam umoran' ili 'Imam previše posla'. Ali to sam i ja njemu govorio. Nisam osjetio da je došao do zida. Njegova je majka bila češće s njim. Kada se to dogodilo, rekla mi je da joj je jednom prilikom rekao da mu je najveći uspjeh ponekad ustati iz kreveta i otići na posao. Niti jedan dan nije izostao s posla. Borio se s depresijom, tražio je pomoć, razgovarao sa stručnom osobom o tome. Nisam znao za te Matijine probleme. Da sam znao, sjeo bih na prvi avion i otišao razgovarati s njim. Vjerojatno ne bih ništa promijenio. Nažalost, Matija je došao do točke iz koje nije vidio da može dalje. U oproštajnom pismu je napisao da traži svoj mir, da mu je on potreban i da ga jedino tako može pronaći. To je teško pročitati, vrlo teško razumjeti, ali to je bila njegova odluka.'

Hedl se ne boji kopati po vlastitoj savjesti pa se prisjetio nekih trenutaka iz svog odnosa sa sinom. 'Matija mi je jednom prilikom rekao da me pamti po leđima, odnosno po mojim odlascima. To me zaboljelo jer sam osvijestio da nisam dovoljno vremena posvetio njegovom djetinjstvu. U to sam vrijeme bio glavni urednik Glasa Slavonije i imao sam sumanutu ideju da bez mene novine neće izaći. Novine uvijek izlaze, bez obzira tko bio glavni urednik. Prolazilo je vrijeme, Matija je rastao i ja sam u jednom trenutku vidio da je taj dječak odrastao. Ta rečenica da me pamti po leđima je i lajtmotiv u knjizi. Zaključio da sam ja imao boljeg oca nego što je imao Matija. I da je Matija bio bolji sin no što sam ja bio svom ocu.'