Već dugo sanjam Sa(n)jam knjige u Puli. Prijašnja su izdanja ostala u magli druženja s književnicima

Nemoguće. Zar je stvarno već 30 godina iza Sajma knjige u Puli? Evo, režem mrtvu kožicu na kažiprstu da se prvi put održao 1995. godine. Jedna godina mi fali. Ako je ovogodišnje izdanje 30., onda je svakako to bilo 1994. Kolega Boris Vincek mi to potvrđuje.

- Ne sjećaš se da se prvi Sajam održao u galeriji Diana? Otvorenje je bilo na Forumu, pod vedrim nebom.

Nemam pojma, odgovaram mu. Stvarno se ne sjećam. Kao da mi je život počeo prilično kasnije nego rođenjem. Sjećam se da je Sa(n)jam jedno vrijeme bio u bivšem kinu Beograd. Ne znam koliko je dugo bio na tom mjestu. Prije toga i u staroj robnoj kući, uzalud me podsjećaju neki. A onda se prebacio u DHB (Dom hrvatskih branitelja). I odonda mi je sve jasno kao dan. Ili ipak nije. Tko može istrpjeti nekoliko dana druženja s piscima i pjesnicima, tom bandom svirepih umjetnika koja vas ne pušta na miru ni kad pokušavate, ako je to uopće moguće nakon bdijenja, dostojanstveno uzmaknuti pred prvim naznakama jutra? Htio bih reći da su to bila nezaboravna druženja s, recimo, dvojicom Marka, Pogačarom i Tomašom, ali bila su to itekako zaboravna druženja. Do te mjere zaboravna da bi se znala odužiti toliko da bih ponekad došao pred DHB i odahnuo shvativši da je Sa(n)jam odavno završio, iako me spomenuti dvojac danima držao u uvjerenju da ništa još nije gotovo, da smo tek na početku.

Ove sam se godine zainatio. Rekoh sam sebi: Nema ni Pogačara ni Tomaša, ne znam što je Krunom Lokotarom, još jednim od onih zbog kojih mi Sa(n)jam ostaje u magli, nisam ga još nazvao. Ovo je idealna prilika da jedan Sa(n)jam doživim od prvog do zadnjeg dana potpuno svjestan onoga što se oko mene zbiva. Uh, težak sam si zadatak dao, naći će se tu sigurno pokoja mina, no zasad sve ide po planu. Prvi je dan.

Odmah nakon otvorenja u DHB se slijevaju knjigoljupci. Neki su se već dobrano nakrcali knjigama. Gledam što ljude zanima. Nema pravila. Od beletristike do kuharica. Široki su Puležani. Jedna mi gospođa objašnjava svoju taktiku izabiranja knjiga. U rukama ima više od pet knjiga. Ali ne zna još hoće li ih sve kupiti. Izdvaja one koje joj se čine zanimljivima, a poslije će na miru odlučiti s kojima će na blagajnu.

Jedan me kolega iznenađuje. Neću otkrivati tko. Pričamo neformalno pa nije u redu da ga sad cinkam u javnosti. Iznenađuje me jer mi kaže da je napustio novinarstvo. Bacio se u – građevinu. Taj je gori od mene. Moj je izlet u kuharstvo bio čin ljubavi, nije mi bilo do materijalne koristi. Uostalom, to se danas itekako vidi. Vratio sam se u medije, iako bih volio da nisam. Bit će da imam neki sindrom. Kolega nema. Rekao bih da čovjek točno zna što radi. Toliko uvjerljivo priča o svom novom poslu. Očito ima smisla za to što radi. Imao je i za novinarstvo, ali ono je malo pošlo remengo pa me ne čudi da ljudi iz njega bježe kao što zubatac bježi u dubinu nakon što shvati da je sa živom lignjom progutao i udicu. Drago mi je da se, bez obzira na novi posao, i dalje nastavlja baviti pisanjem.

Neobičan je osjećaj na ovakvim festivalima knjiga i književnosti naići na vlastitu knjigu. Davno je napisah. Piše da je izašla 2019. Ajd', i nije tako davno. Smjestili je u društvo knjiga dviju pulskih dama, odličnih spisateljica Tatjane Gromače i Slađane Bukovac i više nego dragog mi Roberta Perišića.

Tek je završilo otvaranje pa u DHB-u srećem i političare. Neki mrko gledaju, drugi su bolje volje. U ove druge spada pulski gradonačelnik Filip Zoričić kojeg zatječem dok lista knjigu Tonka Maroevića. S povjesničarom Davidom Orlovićem šećem glavnim holom. Gledamo fontanu, ako je tako mogu nazvati, i čudimo se gdje su nestale zlatne ribice. Nekad ih je bilo. Ili si to utvaramo? Zavirujemo pod kamenje u vodi, definitivno nema ribica.

Ali zato ima puno naslova Jordana B. Petersona. Smetnuh s uma da ga u Hrvatskoj objavljuje Verbum, nakladnik uglavnom vjerske literature. Često Petersona nazivaju intelektualcem kojeg voli desnica. Kratko razgovaram s čovjekom koji je upravo kupio njegovih „12 pravila za život“. Čudi me da tu Petersonovu najpopularniju knjigu nije pročitao kad već zna dio njegovog opusa. Kaže da mu se neka Petersonova razmišljanja sviđaju, ali da mu većina toga, najblaže rečeno, nije po volji. Ali valja čitati i autore s kojima se ne slažemo.

Moram završiti tekst i vratiti se na Sa(n)jam. Prvog dana već nekoliko predstavljanja koja se ne propuštaju. Svakako će biti posebno prezentacija knjige „Poslovice o iću i piću“ pokojnog Franka Lukeža, istarskog enogastronoma, koju je priredila njegova kćer Petra Lukež. Ona i, naravno, još nekolicina ljudi zaslužno je što je knjiga uopće štampana, jer da je bilo do Franka, ako sam ga dobro poznavao, još bi se uvijek na njoj radilo. Jer bolje je obilaziti konobe u potrazi za savršenom hranom i zanimljivom ćakulom, nego dane provoditi za kompjuterom u snivanju te savršenosti.