Na primjeru don Bulešića vidi se poanta ukidanja zastare za teška ubojstva
Don Miroslav Bulešić ubijen je krajem kolovoza 1947. godine u Lanišću. Imao je 27 godina. Bulešić je likvidiran tako da je skupina lokalnih komunistički aktivista, poslije održane krizme koju su bili nakanili spriječiti, provalila u župni dvor i počela maltretirati svećenike. Bulešić je pretučen i proboden nožem u vrat, pa je iskrvario. Prema iskazima svjedoka događaja, u župnom dvoru nalazili su se i milicioneri, koji nisu zaštitili svećenike od ubojica i nasilnika, piše Davor Butković u svojoj kolumni u Jutarnjem listu.
Bulešićevi su ubojice de facto oslobođeni na procesu što ga je vodio sudac Ivan Motika. Prije dvadesetak godina taj je čovjek dao dulji intervju u kojem je objašnjavao okolnosti presude: kazao je, doslovno, kako bi bio dobio metak u potiljak da se usudio osuditi Bulešićeve ubojice.
Miroslav Bulešić beatificiran je prije desetak dana na svečanosti u pulskoj Areni, kojoj je nazočilo barem petnaestak tisuća ljudi.
Premda je, prema tvrdnjama Papina izaslanika, kardinala Alessandra Amata u našoj zemlji poslije Drugog svjetskog rada likvidirano čak 17 posto klerika, ubojstvo Miroslava Bulešića posjeduje posebnu težinu.
Prvo, to se ubojstvo dogodilo više od dvije godine poslije rata: nije se, dakle, moglo govoriti ni o kakvom zločinu iz afekta, izravnom, danas bi se dijagnosticiralo, neposrednim PTSP-ovskim reakcijama.
Drugo, Bulešić, rođeni Istranin, nije imao ništa s ustaškim pokretom, pa se ovo ubojstvo ne može svrstati u grupu navodnih ili stvarnih osvetničkih zločina, kakvi su se masovno događali u poratno vrijeme.
Treće, don Bulešić nije skrivao nikakve križare, ili druge potencijalne naoružane državne neprijatelje da bi se moglo govoriti o „narodnoj“ kazni zbog protudržavnog djelovanja.
Živi svjedoci
Čini se da je Miroslav Bulešić ubijen isključivo zbog ideološke mržnje, karakteristične za tvrđe komunističke sustave, od Sovjetskog Saveza do Sjeverne Koreje, kakva je, nažalost, svojedobno bila vladala i u bivšoj Jugoslaviji.
Budući da počinitelji tog zločina s mnogo svjedoka nisu osuđeni, jasno je da je sam ondašnji sustav stao iza zločinaca i zločina.
Zbog ovih činjenica vrlo se lako složiti s Kardinalom Amatom koji je u Puli ustvrdio da je riječ o posebno odurnom zločinu.
Nadalje, premda na ovoj stranici uglavnom polemiziram s hrvatskom Katoličkom crkvom, u Bulešićevu je slučaju potrebno pozdraviti javnu ofenzivu oko Bulešićeeve beatifikacije: Bulešićev primjer uistinu jest zastrašujući i Crkva ima pravo što na njemu i medijski inzistira. Za taj se slučaj naprosto mora znati.
Tu valja ponoviti da se radi o zločinu izvan ratnog i partizansko-ustaškog konteksta: radi se o mračnom, ideološkom ubojstvu, koje je do danas ostalo nekažnjeno i na koje se u javnosti mora upozoravati.
Da hrvatski mediji još uvijek posjeduju autentični profesionalni refleks, televizijske i novinarske ekipe odmah bi poslije beatifikacije okupirale sjevernu Istru u potrazi za eventualno preživjelim počiniteljima, organizatorima ili prikrivateljima tog zločina.
Ako su, pak, ubojice, njihovi suučesnici ili njihovi naredbodavci u međuvremenu umrli, svejedno nema nikakva razloga da ih se ne identificira, kao što se uredno identificira razne druge zločine.
Zašto se, dakle, ne doznaju i ne objave imena ljudi koji su likvidirali svećenika Bulešića? Zašto se ne istraži tko im je naredio da te nedjelje provale u župni dvor u Lanišću, i tko ih je kasnije štitio?
Vrlo je vjerojatno da još žive ljudi koji se sjećaju cijelog tog događaja: u krajnjoj liniji, živ je i Bulešićev brat Josip. Budući da ubojstvo dom Miroslava Bulešića ne spada u ratne zločine, ono je prema današnjem hrvatskom pravnom sustavu podložno zastari, dio je kolumne Davora Butkovića u Jutarnjem listu.
