Urti zbog ozljede duže od desetljeća pauzirao s ronjenjem, sada se vratio u velikom stilu

Medulinac Josip Urti, jedan od najboljih podvodnih ribolovaca u Hrvatskoj, vratio se nakon više od desetljeća pauze u velikom stilu – osvojio je drugo mjesto na Državnom prvenstvu Hrvatske koje se nedavno održalo u Novigradu. Ozljeda koja ga je udaljila iz sporta sada je stvar prošlosti. Već se lani dalo naslutiti da bi se Urti mogao vratiti na stare staze slave, a ove je godine to postala realnost. Prošle se godine, kako sam kaže, uhodavao, vraćao u formu. I u takvim se okolnostima uspio plasirati na Državno prvenstvo i osvojio deveto mjesto. „Nije to bilo nešto s čime sam bio sretan, ali s obzirom na okolnosti ipak je bilo realno. Tada sam shvatio da mi se vratila želja za natjecanjem i odlučio sam se bolje pripremiti za ovu godinu. Često sam bio na moru i trenirao prvo za Međužupanijsko natjecanje koje se održalo na Rabu i na kojem sam na koncu pobijedio. Neočekivano sam ove godine dospio i u reprezentaciju Hrvatske, budući da sam bio rangiran kao osmi, a prvih šest ima pravo nastupa za nacionalnu vrstu. Kako je dvoje odustalo, tako su me pozvali na Euroafričko prvenstvo, koje se krajem svibnja održalo u Turskoj. Tamo smo napravili odličan rezultat, bili smo drugi, što je stvarno fenomenalan uspjeh“, priča Urti.

Doduše, na tom je prvenstvu bio rezerva, budući da pravo nastupa ima troje podvodnih ribolovaca, dok preostala trojica pomažu kolegama iz reprezentacije. Urti je bio zamjena Antoniju Buratoviću koji je pojedinačno bio najbolje plasiran hrvatski reprezentativac.

No, još nije završila sezona natjecanja. Pred Urtijem je još Državno ekipno prvenstvo, koje će se održati 12. listopada na Braču. Ne sumnjamo da će, uz svoju odličnu ekipu, i tu ostvariti dobar rezultat i tako se ponovno naći u reprezentaciji, koja bi iduće godine, prema nekim najavama, trebala otići u Brazil na Svjetsko prvenstvo. „Želja mi je jednog dana loviti na Europskom ili Svjetskom prvenstvu. Zato sada valja marljivo skupljati bodove na natjecanjima u Hrvatskoj, a sve da bih bio što bolje rangiran“, kaže Urti.

Vratimo se još malo u Novigrad gdje je Urti bio vodeći nakon prvog dana natjecanja. Pojašnjava da drugi dan nije pronašao dobre pozicije za ribu pa je bio treći, što je na koncu u zbroju bilo dovoljno za srebro. „Presretan sam. Ovo je za mene povratnička godina i u njoj sam osvojio drugo mjesto u Hrvatskoj. Planirao sam biti u medalji, to mi se i ostvarilo.“

Na prisilnu pauzu od ovog sporta otišao je još 2013. „To je bila zadnja godina kada sam se stvarno trudio, odlazio stalno na more, trenirao, puno se davao. Ali već sam 2012. doživio taravanu, odnosno dekompresijsku bolest, pa sam preskočio Državno prvenstvo te godine jer mi se to dogodilo neposredno prije njega. Kako mi se ta bolest ponovila 2013., cijela je priča bila završena. Tada je izgledalo kao da se više nikada neću baviti podvodnim ribolovom ili barem da se više neću natjecati na najvišoj razini. Ali stvari su se s vremenom promijenile“, priča nam Urti.

Prije toga je već bio član reprezentacije, bio je, ponavljamo, jedan od najboljih u Hrvatskoj. U nju je ušao još 2009. A Hrvatska je u tom sportu prilično jaka u svjetskim okvirima. Pogotovo kad znamo da druge reprezentacije, poput Španjolske i Italije, puno više ulažu u taj sport. Tako nam Urti govori da te reprezentacije na prvenstva dolaze puno ranije od recimo Hrvatske, duže pretražuju teren , upoznaju se s akvatorijem. Spomenimo i da Hrvatska obično na velika natjecanja putuje sa šestoro natjecatelja i trenerom, dok Španjolci i Talijani imaju nekoliko desetaka ljudi koji brinu o reprezentativcima. Koliko je u Hrvatskoj teško baviti se ovim sportom, zorno pokazuje i činjenica da Urti trenutno nema sponzora pa sva izdvajanja koja nisu mala - od kupovine opreme do odlaska na more - financiraju klub i on sam.

No, ništa od toga za Urtija ne predstavlja problem, samo da je zdravlja. Pojašnjava nam kako je uopće došlo do toga da se morao ostaviti ronjenja. Naime, ronioci na dah nemaju mogućnost napraviti dekompresiju koja se radi kad se roni s bocama. „Zato je nama važno primjenjivati druge tehnike da bismo izbjegli dekompresijsku bolest. Moramo piti puno tekućine, jer mi znamo roniti po šest, sedam sati dnevno. Druga prevencija te bolesti su zastanci na površini“, pojašnjava.

Pitamo ga kako se ta bolest manifestira. „Kao neuorološke smetnje. U krvi se pojave mjehurići dušika, koji zatim začepe najsitnije žile u mozgu. Tako krv ne dolazi do pojedinih dijelova mozga i počinju se javljati smetnje. Prvi put kad mi se to dogodilo imao sam parezu desne strane tijela. Pola sata mi je jedna noga bila potpuno obamrla. Bio sam u šoku. Naslućivao sam što bi to moglo biti. Potvrda je došla već iduće godine. Tada se bolest manifestirala drugačije. Poremetio mi se centar za ravnotežu i imao sam problema s vidom. Ali to ne osjetiš dok si u moru, već tek kad dođeš na barku. Liječenje je dugo potrajalo. Nekoliko godina poslije i dalje sam imao manje smetnje s centrom za ravnotežu“, opisuje Urti.

Priznaje da je u početku, nakon što se vratio ronjenju, osjećao dozu straha, ali sad se opustio. Nekada je, doduše, zaranjao na dah dublje od 40 metara, dok danas ipak češće lovi na manjim dubinama. „Nastojim ne ići toliko duboko ako nije potrebno. Imam dobar osjećaj u moru, respektiram ga, ali danas nema straha“, kaže.

Urti je ove godine napunio 41 godinu života. Poznato je da podvodni ribolovci mogu dugo ostati konkurentni u svom sportu, no zanima nas koje su optimalne godine, dokle se on misli baviti ronjenjem. „Čini mi se da do 50. godine možeš biti na najvišoj razini. Naravno, to ovisi od čovjeka do čovjeka, koliko je tko u formi, koliko trenira i kakav mu je stil života. Ovo je specifičan sport, tu su jako bitni tehnika, iskustvo i znanje, a ne samo snaga. U ovim godinama sigurno nemam toliku eksplozivnost kao kad sam bio mlad, ali to u ovom sportu nije presudno“, kaže.

Otkriva nam da s klubom planira zimi imati jedan termin tjedno u pulskom bazenu, kada na moru vladaju loši vremenski uvjeti. Ove je godine promijenio klub i iz Medulina, u kojem je bio otkako se počeo baviti podvodnim ribolovom, prešao u Pješčanu Uvalu. S njim su u klubu Matej Njavro, koji je lani bio državni viceprvak, te Dejan Micković, od ove godine izbornik reprezentacije. Trenira u prosjeku oko tri dana tjedno tijekom čitave godine, a svaki trening traje i do sedam sati. Kako uspijeva to uskladiti s privatnim životom? Urti je, naime, vlasnik poznatog pulskog ugostiteljskog objekta Hook&Cook, a i otac je troje djece. „Supruga mi je velika podrška. Bez toga ne bih mogao sve ovo raditi. Ljeti je teže kad imam puno posla u ugostiteljstvu, a i na moru je opasno zbog gustog prometa.“

Iskorištavamo priliku da ga pitamo kako ocjenjuje stanje ribljeg fonda, ima li ribe manje nego prije, postoji li neka vrsta koju rjeđe susreće. „Čini mi se da se iz godine u godinu smanjuje ribolovni napor. Ima manje velikih alata, što je dobro. To bi moglo u nekoj relativno bližoj budućnosti rezultirati povećanjem ribljeg fonda, pa bi onda mogla biti i bolja pecatura ribe. Mislim da sve skupa ide u pozitivnom smjeru. No, neke se stvari teško mogu popraviti. Recimo, danas imamo više orada jer im očito paše toplije more, dok za brancina neću reći da je nestao, ali ga ima puno manje budući da mu, prema svemu sudeći, ne odgovara ova temperatura vode. Ima sve više i invazivnih vrsta, dok neke riblje vrste, koje su bile karakteristične za južni dio Jadrana, dolaze na sjever“, zaključuje Urti.