Zagrepčani će sjećanje na žrtve Vukovara obilježiti odmorom na moru, a Istrani shoppingom u Trstu

Sutra je u čitavoj Hrvatskoj neradni dan. Od 2020. godine, 18. studeni - Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, formalno nazvan Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje - obilježava se kao državni praznik, što znači da velika većina zaposlenih ima neradni dan, a učenici ne moraju u školu.

Prije zakona donesenog krajem 2019. godine, svakog se 18. studenog obilježavao dan sjećanja na žrtvu Vukovara, ali tek zadnjih pet godina to je službeni državni praznik. Time je Hrvatska dobila četrnaesti neradni dan i svrstala se među zemlje EU s najviše neradnih dana - u društvu Slovačke, Malte, Španjolske, Portugala, Bugarske i Cipra.

Ako se datum pada Vukovara gotovo tri desetljeća obilježavao radno, nije bilo nikakvog razloga da 29 godina nakon događaja postane državni praznik i neradni dan. I to ne pišem da bih umanjio žrtvu Vukovara i Škabrnje - naprotiv. Upravo zbog zaštite digniteta njihovih žrtava, taj dan nikada nije smio postati praznik.

Za usporedbu, Talijani imaju 12 neradnih dana; osim vjerskih blagdana i Praznika rada, koje imamo i mi, tu su još samo Dan oslobođenja (25. travnja) i Dan Republike (2. lipnja).

Talijani obilježavaju i Giorno del Ricordo – kao dan sjećanja na žrtve fojbi te egzodus Talijana iz Julijske Krajine, Istre i Dalmacije. Obilježava se 10. veljače svake godine, no to nije državni praznik u smislu neradnog dana.

U Srbiji također imaju 14 neradnih dana, ali osim vjerskih i Praznika rada, državni su praznici samo Dan državnosti (Sretenje), koji se obilježava dva dana – 15. i 16. veljače – te Dan primirja u Prvom svjetskom ratu (11. studeni). Uz to, Srbi obilježavaju čak tri dana sjećanja, ali nijedan nije državni praznik: Dan sjećanja na sve stradale i progonjene tijekom oružane akcije Oluja (4. kolovoza), Dan sjećanja na žrtve holokausta, genocida i druge žrtve fašizma u Drugom svjetskom ratu (22. travnja) i Dan sjećanja na srpske žrtve u Drugom svjetskom ratu (21. listopada).

Zašto Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje nikada nije smio postati državni praznik? Prije svega zato što su riječi 'sjećanje' i 'praznik' u međusobnoj suprotnosti. Dan sjećanja podrazumijeva tugovanje i žalovanje, dok se praznik – odnosno „praznovanje“, riječ koja potječe od staroslavenskog izraza za „dokon“, „nezaposlen“ – uvijek odnosi na nešto radosno: slavlje, veselje, obilježavanje nečega lijepog. Zato se državni praznici najčešće odnose na događaje koji su pozitivni i pobjednički - dan kada je država oslobođena, ujedinjena, osamostaljena; dan kad se u povijesti dogodilo nešto dobro. I posve je primjereno takve dane obilježavati roštiljanjem, druženjem i slavljem.

Na ovaj me komentar potaknulo slušanje ljudi oko sebe koji ovih dana govore kako namjeravaju „obilježiti“ ovaj neradni utorak. Većina je razmišljala samo o tome kako si osloboditi i ponedjeljak, pa spojiti vikend s praznikom. Zbog ove datumske pogodnosti „pola“ Zagreba već je u petak krenulo prema svojim vikendicama i kućama za odmor na moru.

Mnogi Istrani, pak, sjećanje na Vukovar obilježit će - u Trstu. Već danima slušam prijatelje, poznanike i druge sugrađane kako će neradni dan u Hrvatskoj, a radni u Italiji, iskoristiti za shopping u Trstu i Palmanovi.

I gdje su u svemu tome žrtve Vukovara i Škabrnje?

Možda je upravo u tome najveća ironija državnog praznika posvećenog sjećanju: umjesto da nas potakne na dostojanstvo, tišinu i zajedništvo, pretvara se tek u još jedan produženi vikend ili još jednu priliku za odlazak u cjelodnevni shopping.