Zašto je Hrvatska s prosječnom ligom postala nogometna velesila, a Jugoslavija unatoč jakoj nije?
Hrvatska je sinoć pobjedom nad Gibraltarom 99,99 posto osigurala plasman na još jedno Svjetsko nogometno prvenstvo, dok je Srbija porazom od Albanije svoje šanse svela samo na puku teoriju. Crna Gora, pak, nije u stanju pobijediti ni Farske Otoke.
Otprilike u isto vrijeme na društvenim mrežama su ponovno oživjele rasprave o obnovi nekadašnje jugolige, o čemu je kolega Ivor Balen pisao u svojoj subotnjoj kolumni.
Činjenica je da je Prva savezna nogometna liga Jugoslavije bila jača od svih današnjih liga država nastalih njezinim raspadom. No isto tako stoji da, unatoč snažnoj ligi, nogometna reprezentacija bivše države nije ostvarila ni približno velike rezultate kao, primjerice, Hrvatska.
Istina, Jugoslavija je bila četvrta na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. u Urugvaju te 1962. u Čileu, ali je propustila gotovo svako drugo svjetsko ili europsko prvenstvo. Hrvatska je, otkad postoji, propustila samo Euro 2000. u Nizozemskoj i Belgiji te Svjetsko 2010. u Južnoj Africi, jednom je bila druga i dvaput treća na svijetu, te finalist Lige nacija.
Dakle, Jugoslavija je imala osrednju reprezentaciju i jaku ligu, dok Hrvatska ima osrednju ligu i vrlo jaku reprezentaciju. Te dvije naizgled kontradiktorne pojave zapravo su uzročno-posljedično povezane.
Nogometna liga Jugoslavije bila je jaka iz jednostavnog razloga - tadašnji nogometaši nisu smjeli otići igrati u inozemstvo prije navršene 28. godine života. Zamislite HNL u kojem igraju svi hrvatski reprezentativci mlađi od 28 godina i koliko bi ta liga bila jaka.
Stoga moram razočarati zagovornike regionalne nogometne lige po uzoru na rukometnu SEHA ili košarkašku ABA ligu - ona bi vjerojatno bila jača od sadašnje hrvatske, srpske ili slovenske lige, ali ni približno kao nekadašnja jugoliga.
No upravo zato što je bila jaka, jugoslavenska liga na neki je način bila i hendikep za reprezentaciju, i tu dolazimo do odgovora na pitanje zašto Hrvatska s osrednjom ligom ima tako jaku reprezentaciju.
Naime, osim što jugoslavenski igrači nisu mogli u strane klubove prije 28. godine, dodatni im je hendikep bilo tadašnje pravilo u većini europskih liga (ukinuto tek Bosmanovim pravilom 1995.) da klubovi u prvoj momčadi mogu imati najviše dvojicu stranaca. To je značilo da, i kada bi napokon navršili 28 godina, najbolji jugoslavenski igrači rijetko su dobivali priliku igrati za najveće europske klubove. Nakon što bi nogometni giganti svoju kvotu stranaca popunili Brazilcima i Argentincima, malo je mjesta ostajalo za Jugoslavene.
Primjerice, Dragan Đajić, jedan od najvećih srpskih nogometaša svih vremena, nakon Crvene zvezde inozemnu je karijeru nastavio u francuskom provincijskom klubu Bastia. Zlatko Vujović je nakon Hajduka igrao za Bordeaux i Cannes, i to u vrijeme kada francusku ligu nitko nije smatrao ozbiljnom.
Posljedica toga bila je da je reprezentacija Jugoslavije imala odlične igrače, ali bez velikog međunarodnog iskustva. Najveće utakmice u njihovim karijerama bili su derbiji jugoslavenske 'velike četvorke' - Zvezde, Hajduka, Partizana i Dinama.
Za razliku od njih, današnji hrvatski nogometaši igraju ili su igrali za Real Madrid, Barcelonu, Milan, Arsenal, Liverpool i slične gigante. To je iskustvo koje ni u najjačoj jugoligi ne bi mogli steći.
Da ne budemo prestrogi prema reprezentaciji bivše države, valja podsjetiti da se u ono vrijeme na završnicu Svjetskog prvenstva plasiralo samo 16 država. U Španjolskoj 1982. prvi put ih je nastupilo 24, a od Francuske 1998. u završnici igraju 32 reprezentacije. Ipak je lakše plasirati se među 32 najbolje reprezentacije nego među 16 ili 24, kako je morala Jugoslavija.
Na Svjetskom prvenstvu u Kanadi, SAD-u i Meksiku u lipnju iduće godine prvi će put sudjelovati čak 48 reprezentacija, pa slobodno možemo reći da će se plasirati gotovo svaka država u kojoj se igra ozbiljan nogomet. Osim Srbije.