Nekada smo se smijali onima koji su ga slušali. Ali Halid je bio legenda - nitko tako nije spajao ljude

U Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu u 72. godini od teške bolesti danas je preminuo je Halid Bešlić, pjevač koji je ostavio neizbrisiv trag na glazbenoj sceni bivše Jugoslavije.

Rado i često je nastupao u Istri, a jedan od posljednjih nastupa imao je 28. lipnja na Rocks&Stars Festivalu u kamenolomu Cave Romane u Vinkuranu.

Kao pripadnik srednje generacije, dok sam pohađao srednju školu, u prvoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća, po glazbenom ukusu dijelili smo se na 'novovalce' i 'hevimetalce'. Moja ekipa slušala je Ekatarinu Veliku, Film, Azru, Haustor, Električni orgazam, Idole… Mi smo bili u manjini.

Velika većina slušala je Bijelo dugme, Riblju čorbu, Plavi orkestar, Divlje jagode… Ali svi zajedno, u ogromnoj većini slušali smo neku vrstu rock glazbe. Mladiće i djevojke iz naše generacije, koji su slušali Mišu Kovača, Darka Domjana ili Milu Hrnića, uglavnom smo 'prezirali'.

Nismo blagonaklono gledali ni na one koji su slušali Zdravka Čolića, Nove fosile i Srebrna krila.

Pored svih tih izvođača, koji su tada spadali u nekakav mainstream, postojalo je i nešto što se tada zvalo 'novokomponovana narodna glazba'. Za moju generaciju to je bila glazba vrijedna najdubljeg prijezira i poruge. Među svim tim izvođačima posebno su nam smiješna bila dva izvođača iz Bosne i Hercegovine – dva Halida. Halid Bešlić i Halid Muslimović.

Muslimović je bio najkomičniji jer je furao frizuru s pramenovima, kakve su u to vrijeme nosili britanski predstavnici Novog romantizma, pa je Halid Muslimović izgledao poput balkanske karikature pjevača Duran Durana ili Spandau Balleta. I kada na sve to dodate folk zavijanje i 'sečem vene' stihove, lako je shvatiti zašto je nama, tadašnjoj urbanoj mladeži, sve to bilo silno smiješno.

Drugi Halid je imao normalniju frizuru, ali izgledom je podsjećao na mladog rudara koji preko tjedna kopa ugljen u labinskom rudniku i živi u Samačkom domu za rudare gdje u slobodno vrijeme glasno sluša narodnjake.

Ne sjećam se niti jednog mladića ili djevojke iz moje generacije koji je slušao Halida Bešlića ili Halida Muslimovića. Čak ni djeca labinskih rudara nisu ih slušala.

Stoga sam doživio pravi kulturološki šok kada sam 1988. godine otišao na odsluženje vojnog roka u JNA. Tada sam shvatio da smo mi, koji slušamo Azru, Dugme i Čorbu, zapravo u manjini. Ogromna većina žitelja bivše države najradije je slušala Bešlića, Muslimovića i ostale narodnjake.

U međuvremenu smo svi evoluirali. S godinama sam postao manje glazbeno isključiv, pa sada mogu slušati i Mišu Kovača, ali evoluirali su i glazbenici poput Halida Bešlića, pa su se svojim glazbenim izričajem približili puno široj publici. Ne znam točno kada se dogodio potpuni preokret, ali odjednom su Mišo Kovač i Halid Bešlić postali glazbeni mainstream, a mi koji slušamo Majke, Urbana i Hladno pivo, pretvorili smo se u glazbenu manjinu, na razini subkulture.

U bivšoj državi tadašnja vlast je smatrala da narodna glazba razdvaja ljude, a iskreno, više ih razdvajaju rockeri poput Thompsona i pok. Bore Đorđevića. Glazba Halida Bešlića, a vidjelo se to na mnogim koncertima po Istri, uvijek je spajala 'domaće' i 'furešte'.

Nisam bio ljubitelj njegove glazbe, ali duboko sam poštovao to što je radio. Halid je bio legenda - nitko tako nije spajao ljude.