Tri najveće zablude izbornih stratega, političkih stranaka i nezavisnih listi
Izborni stratezi političkih stranaka i nezavisnih lista i na ovim izborima ponavljaju iste zablude koje se nastavljaju i s razvojem novih tehnologija. U ovom komentaru izdvajam tri najčešće i najveće zablude.
1. Precijenjen utjecaj TikToka i društvenih mreža
Prva velika zabluda tiče se prevelike važnosti koju lokalni političari pridaju TikToku i ostalim društvenim mrežama. Na prošlim lokalnim izborima TikTok je tek počeo osvajati tržište, a istarski političari počeli su ga ozbiljnije koristiti na prošlim parlamentarnim izborima, i to uglavnom radi prikupljanja preferencijalnih glasova. Na ovim lokalnim izborima gotovo da nema ozbiljnijeg kandidata koji ne objavljuje videozapise na TikToku i sličnim mrežama.
Naravno, ozbiljna predizborna kampanja danas podrazumijeva prisutnost na svim dostupnim medijskim platformama, ali objave na TikToku imaju najmanji stvarni učinak na birače. Političari pogrešno vjeruju da će se tako približiti mlađim glasačima, no to je velika zabluda iz više razloga.
Prije svega, publika na TikToku - pretežno mladi - uglavnom je nezainteresirana za politiku, što potvrđuje i mali broj lajkova i komentara koje takve političke objave dobivaju. Zanimljive video zapise lokalnih političara s TikToka šira javnost primijeti tek kada ih prenesu tradicionalni mediji, osobito portali poput našeg.
Slična situacija je i s drugim društvenim mrežama. Premda su korisnici Facebooka većinom srednje i starije dobi - skupine koje najviše izlaze na izbore - algoritmi tih mreža postove političara prikazuju samo onima koji su već u njihovom užem krugu, tzv. 'prijateljima'. Drugim riječima, političke poruke s Facebooka rijetko dopiru do neodlučnih birača.
Kao i kod TikToka, najzanimljivije objave s Facebooka postaju relevantne tek kada ih u obliku vijesti prenesu klasični mediji.
2. Uvjerenje da poznate osobe donose glasove
Druga česta zabluda jest vjerovanje da će neka lista privući više glasova ako se na njoj nalaze poznate osobe - pjevači, glumci ili sportaši. Ova se strategija pokazala promašenom već na prvim demokratskim izborima 1990. kada je HDZ na svoju listu stavio glumce Martina Sagnera (Dudek) i Borisa Dvornika, a za gradonačelnika Zagreba kandidirao glumca Borisa Buzančića.
Ni kasnije primjene iste taktike nisu bile uspješne – primjerice kada je SDP na listu stavio Mirka Filipovića Cro Copa. Ni danas ta strategija nije ništa učinkovitija.
Stavljanjem kandidata isključivo zbog njihove popularnosti - bilo zbog pjevanja, glume ili sportskih uspjeha - omalovažava se politika kao ozbiljna društvena djelatnost. Na izborima biramo gradske i županijske vijećnike, a ne najuspješnije zabavljače. Građane bi trebali predstavljati pojedinci s političkim i gospodarskim iskustvom, koji znaju kako zastupati interese birača u predstavničkom tijelu.
3. Preuveličavanje utjecaja manjinskih i interesnih skupina
Treća zabluda jest stavljanje na liste kandidata koji predstavljaju razne interesne skupine, poput umirovljenika ili nacionalnih manjina. Na ovim lokalnim izborima čini se kao da su se kreatori lista u Istri natjecali tko će uključiti više pripadnika različitih nacionalnosti. Tako gotovo svaka lista, uz predstavnika talijanske manjine, ima i kandidata srpske i bošnjačke nacionalnosti.
Potpuno je pogrešno vjerovati da će birač glasati za određenu listu samo zato što se na njoj nalazi netko iz njegove etničke skupine. U Istri ni Talijani, ni Bošnjaci, ni Srbi nemaju tako karizmatične lidere koji bi mogli privući glasove većine pripadnika svojih zajednica. Naprotiv, te zajednice često su podijeljene na međusobno suprotstavljene grupe i frakcije, među kojima vladaju osobni animoziteti. Takvi kandidati nerijetko odbijaju, a ne privlače glasove svojih sunarodnjaka.