Postali smo kao Skandinavci, gdje god putujemo svugdje nam je jeftino
Znam da će zvučati nevjerojatno, ali u inozemstvo sam prvi put otputovao u svojoj 19. godini. Na prvoj godini studija, 1986. godine, otišao sam na jednodnevni izlet iz Zagreba u austrijski Leibnitz i sjećam se da sam sa sobom ponio panin, jer su cijene hrane i pića u austrijskim restoranima i gostionama bile znatno više nego u tadašnjoj Jugoslaviji, pa si ja, dijete rudara i majke domaćice, nisam mogao priuštiti ručak u restoranu u stranoj zemlji.
Doduše, tada nisam mogao ni putovati, kao ni većina mojih vršnjaka. Iz moje generacije na izlete izvan zemlje odlazila su samo djeca odvjetnika, likovnih umjetnika i liječnika.
Onda su došle devedesete, prosječne plaće bile su 200-injak ondašnjih njemačkih maraka (stotinjak današnjih eura) i putovanja su postala još nedostupnija (osim do Trsta po špežu). Ne znam kakve su cijene u restoranima u to vrijeme bile po europskim gradovima, ali sigurno je bilo skuplje nego u Istri.
Krajem devedesetih i početkom 2000-ih počeli smo malo više putovati, ali i dalje smo morali paziti gdje ćemo i što jesti, jer su cijene bile znatno više nego kod nas. Sjećam se da je velika piva u Njemačkoj 2006. godine bila pet eura, što je bilo nekoliko puta skuplje nego u našim ugostiteljskim objektima.
Onda su nam se otvorile Srbija, BiH i ostale republike bivše zajedničke države i tada smo napokon dobili destinacije gdje smo mogli otići u bilo koji restoran i naručiti bilo koju hranu ili piće bez straha da ćemo platiti veliki račun. U Sarajevu nisam bio od 2018. godine, ali Beograd, gdje odlazim češće, nažalost više nije jeftin kao u ta zlatna vremena. Ipak, i dalje je cjenovno povoljniji od Hrvatske.
Međutim, to što Beograd nije skup i nije neka vijest, novost je da su sada svi ostali u Europi, osim Skandinavaca i Švicaraca, jeftiniji od nas.
Oni koji me čitaju znaju da nisam pobornik niskih cijena u turizmu, ali moram priznati da ovo što se posljednje dvije godine događa u istarskom i hrvatskom ugostiteljstvu teško više mogu pratiti. Naravno, čast rijetkim izuzecima, koji imaju raznolike menije s pristupačnim cijenama ili svojom kvalitetom opravdavaju nešto više cijene.
Budući da puno putujem, mogu uspoređivati cijene smještaja i ugostiteljskih usluga u različitim europskim zemljama (otkako smo uveli euro to je još lakše, ne treba vam kalkulator da biste shvatili da ste istu salatu, paštu ili bišteku vani platili manje nego kod nas).
U veljači smo supruga i ja nekoliko dana bili na Malti, jeli smo u najfinijim restoranima i nigdje ručak ili večeru za dvije osobe nismo platili više od 80 eura. Ono što me posebno iznenadilo je da su cijene buteljki vina bile od 12 do 15 eura. Kod nas bocu prosječnog istarskog vina u rijetkim restoranima možete dobiti za manje od 30 eura.
Prošlog vikenda s prijateljima smo bili na utakmici u Parizu. Budući da smo otišli u jedan od najposjećenijih i turistički najpopularnijih gradova na svijetu, očekivao sam znatno veće cijene nego kod nas.
Ma kakvi, cijene su uglavnom iste, a vrlo često i manje. U ekipi nas je bilo osmero i jednu zajedničku večeru s pićima, predjelima i desertima za svih nas u jednom tipičnom francuskom restoranu platili smo 280 eura, a u drugom restoranu koji preferira marokansku kuhinju platili smo samo 230 eura. Možete li zamisliti da u nekom našem restoranu ala carte večeru za osmero ljudi platite manje od 300 eura? Iz vlastitog iskustva znam da je kod nas 'jeftino' i kada je račun za ručak ili večeru za osam osoba manji od 500 eura.
Trećeg dana u jednom finom restoranu ručak za dvoje platili smo 65 eura. Istu hranu i piće u istarskom restoranu slične kvalitete platili bismo oko sto eura.
Od vremena kada smo u strane zemlje odlazili sa sendvičima pripremljenim kod kuće, došli smo do toga da nam je, kao Skandinavcima i Švicarcima, u stranim zemljama sve postalo jeftino. Jedino što nemamo velike plaće kao oni.
Hrvatima je danas pojesti i popiti nešto u Beču, Parizu ili Berlinu postalo jednako opušteno kao nekada večerati u Beogradu ili Sarajevu. Jedeš i piješ 'do sita', bez straha da će ti hrana prisjesti kada dobiješ račun.
Nažalost, u većini naših restorana (u Dalmaciji je vjerojatno još gore nego u Istri), više se ne možemo tako opustiti. Cijene glavnih jela su visoke, a jedna obična juha, salata ili desert još drastičnije utječu na ukupnu cijenu, a da ni ne spominjemo butiljirana vina, gdje samo tri boce 'podebljaju' račun za dodatnih sto i više eura.