Dugi srednji vijek: u Puli se pokapalo u središtu grada do sredine 19. stoljeća
O povijesti pulskog gradskog groblja, otvorenog 1846. godine, pisao je povjesničar Raul Marsetič u opsežnoj knjizi “Il cimitero civico di Monte ghiro a Pola". Povijest pokapanja, naravno, seže daleko u prošlost. Marsetič je u uvodnom dijelu knjige detaljno istražio što se događalo u srednjem vijeku. Naime, antika je poznata po svojim izvangradskim nekropolama, a jedna je takva prije nekoliko dana otkrivena ispred Arene. Ipak, tijekom srednjeg vijeka, pokapanja su se vršila unutar gradskih zidina i pored crkava.
Praksa lokacije pokapanja bila je ad sanctos. To znači što bliže grobovima i relikvijama svetaca, a cilj je bio „olakšavanje duhovnoga put prema spasenju“, tumači Marsetič. Ovo vjerovanje potaknulo je smještaj groblja unutar crkava i samostanskih kompleksa. Posljedično, srednjovjekovno groblje postalo je neraskidivo povezano sa sakralnim prostorom: “crkva mrtvih” pod podom i oko zdanja suživjela je s “crkvom živih” iznad nje.
Ukop u crkvenim kompleksima razvio je jasnu hijerarhiju. Bogatiji i važniji pojedinci i visoki crkveni dostojanstvenici bili su pokapani unutar crkava, idealno što bliže oltarima. Oni nižeg društvenog statusa polagani su u u dvorištima, uz crkvene zidove, često u zajedničke grobnice. Zbog ukopa u ograničenim sakralnim prostorima dolazi do čestog premještanja ranijih posmrtnih ostataka: kosti su se povremeno ekshumirale i odlagale u kosturnice kako bi se stvorio prostor za nove ukope.
Prakse obilježavanja grobova razvijale su se sporo. Od 13. stoljeća nadalje pogrebni natpisi pojavljuju se na crkvenim podovima i zidovima, nudeći minimalne ali prepoznatljive biografske podatke. Ipak, sve do 19. stoljeća, vidljivi (označeni) grobovi ostaju privilegij elita. Većina ukopa, posebno zajedničkih, ostaje neobilježena, a posjet određenom grobu radi komemoracije još stoljećima nije bio ukorijenjena praksa.
Više crkvenih objekata imalo je ključnu ulogu u organizaciji prostora za ukop. Benediktinski samostan sv. Teodora, izvorno smješten izvan zidina, nedaleko od antičkog Nimfeja, premješten je unutar grada 1356. godine radi sigurnosti. Arheološka istraživanja tzv. „četvrti sv. Teodora“ kod Gradske knjižnice iz 2005. godine otkrila su osamnaest srednjovjekovnih grobova zapadno od crkve te brojne grobne kripte u njenoj unutrašnjosti. U temeljima je otkrivena i starokršćanska crkva sv. Lucije, što potvrđuje dugotrajan sakralni kontinuitet.
Među vjerskim institucijama, franjevački samostan i crkva sv. Franje imali su najveći utjecaj na pogrebne običaje u Puli. Osnovan u 13. stoljeću, kompleks ubrzo postaje glavno gradsko središte ukopa. Statut grada iz 15. stoljeća strogo propisuje da se pokopi smiju vršiti isključivo kod franjevaca, uz teške kazne za prekršitelje, ističe Marsetič. Papinska dozvola iz 1438., kojom se biskupu dopušta osnivanje drugog groblja uz Katedralu, upućuje na pritisak zbog povećanog broja ukopa.
Od sredine 17. stoljeća, prema podacima župnih matica umrlih, ukopi se postupno premještaju i prema crkvi i samostanu Gospe od Milosrđa. Iako su kasnije preinake izbrisale većinu izvornih grobnih struktura, kripta ispod glavnog oltara svjedoči o prikupljanju ostataka starijih ukopa.
Ipak, do kraja 17. stoljeća, Katedrala i njezino groblje postaju glavno gradsko groblje, i tako je ostalo sve do sredine 19. stoljeća. Katedralno groblje bilo je vrlo usko, smješteno uz sjeverni zid crkve prema moru, te je predstavljalo ozbiljan zdravstveni problem. Izvješća iz 1805. ističu “najneugodnije izlučevine” koje su ugrožavale stanovnike obližnjih kuća. Danas je taj prostor poznat pod nazivom Park Jurja Dobrile.
Napokon, kako piše Marsetič, „Pula usvaja prosvjetiteljske higijenske reforme koje su se širile Europom u 19. stolječu“. Godine 1846. otvoreno je izvangradsko groblje na Monte Ghiru, čime su okončana stoljeća ukopa unutar gradskih zidina. Time se ne uvodi samo sanitarni napredak, nego i duboki simbolički zaokret: mrtvi su ponovno odvojeni od živog gradskog tkiva, na tragu izgubljene tradicije iz rimskog doba.