"Grubi, nasilni i neposlušni": teškoće suživota s hajdučkim došljacima na Puljštini 17. stoljeća
Hajduk, odnosno hajduci, naziv je za odmetnike na prostorima jugoistočne Europe koji su osvojeni od Osmanlija tijekom 15., 16. i 17. stoljeća. Hajduka je bilo u Ugarskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Iako nisu bili nositelji ideja 'nacionalnog oslobođenja' protiv Turaka tipičnih za kasnija stoljeća, uživali su podršku među stanovništvom jer su u svojim razbojničkim prepadima targetirali poglavito Osmanlije.
Krajem 17. stoljeća južna Istra postala je poprište neobične epizode u svojoj povijesti u doba vlasti Mletačke Republike. Naime, vlasti su pokušale naseliti hajduke iz područja Boke Kotorske. Nakon završetka Kandijskog rata 1669. godine i sklapanja mira s Osmanlijama, Venecija je tražila način da zadrži mir na svojim granicama i riješi pitanje brojnih izbjeglica i ratnika iz područja Risna i okolice. Tako je između 1671. i 1675. odlučeno da se dio hajduka preseli u Istru, tada slabo naseljenu i osiromašenu regiju
O toj novovjekovnoj temi nalazimo u radovima povjesničara Miroslava i Slavena Bertoše, a 'hajdučka' epizoda važan je moment u povijesti imigracije i razbojništva u Istri opisanog u ovome članku.
Venecija je u ovom potezu vidjela dvostruku korist: hajduci bi se smirili i prestali stvarati probleme u Boki, a istarski bi krajevi dobili nove stanovnike koji bi obrađivali zemlju i čuvali granice. No, plan se ubrzo pretvorio u niz sukoba, kriminalnih djela i sudskih procesa koji su trajali godinama.
Kako piše Bertoša, nakon dolaska u Istru, hajdučki su harambaše (vođe) venecijanskim vlastima poslali pismo s nizom zahtjeva: tražili su najbolju zemlju, oslobođenje od raznoraznih poreza i određenu razinu autonomije. S obzirom da su takovi uvjeti bili u suprotnosti s mletačkim zakonima, vlast ih nije mogla prihvatiti. Pokušaji da ih se privikne na miran život, obrađivanje zemlje i stočarstvo završili su neuspjehom. Radilo se, ipak, o ljudima naviknutih na borbu, a ne zemljoradnju.
Kapetan Rašpora, vrhovni mletački zapovjednik u Istri, Lunardo Marcello, uspio je 1672. smjestiti oko 630 hajduka s obiteljima u područje Puljštine. Venecija ih je u početku opskrbljivala hranom, ali to nije bilo dovoljno. Umjesto da se uključe u lokalnu zajednicu, hajduci su počeli izazivati sukobe s domaćim stanovništvom, uglavnom naviknutim na miran način života. Relativno gledano, naravno. Ipak govorimo o 17. stoljeću.
Napetosti su brzo eskalirale. Hajduci su, naviknuti na rat i pljačku, počeli napadati brodove, trgovce i ribare. U krajevima iz kojih su potjecali, razbojništvo je bilo dio svakodnevice i svojevrsna 'ekonomska djelatnost', pa su iste te metode primijenili i u Istri.
Najpoznatiji incident, prenosi Bertoša, dogodio se u ožujku 1674. godine, kada su šestorica naoružanih hajduka napala brod lošinjskog kapetana Šime (Simone) Gladulića, koji se zbog nevremena sklonio u uvalu Volma blizu Premanture. U noći između 15. i 16. ožujka napadači su ubili kapetana, opljačkali brod i vezali posadu. Otuđeni su novac u brodskoj škrinji i srebrnina. Svjedoci su ih prepoznali po govoru i odjeći 'na turski način' (alla turchesca), pa su podignute optužnice protiv Baje i Petra Nikolića, Ivana Puhalovića, Ivana Mišana i Mate Bilana.
Ubrzo je postalo jasno da se hajduci ne mogu integrirati u istarsko društvo. Bertoša citira izvore u kojima su opisivani su kao 'grubi, nasilni i neposlušni', s običajima dijametralno različitim od domicilne populacije koja se bavila poljoprivredom i stočarstvom.