Kako je Uljanikov 'melting pot' stvarao novu Pulu nakon njezina pripajanja Hrvatskoj i Jugoslaviji
Fotografija je snimljena na otoku Uljanik negdje 1949. ili 1950. godine. Natpisi na sekciji iznad Uljanikovaca kažu: „Živio drug Tito” ili „Radnici! (...)rajte informbiraše koji imaju namjeru ometati socijalističku izgradnju a vas uvuć na krivi put“. Natpis na talijanskome jeziku glasi: „Compagni! Lavorate per una forte disciplina sul lavoro. W il compagno Tito“. Bilo je to doba ponovne izgradnje pulskog brodogradilišta, ali i visokih tenzija ranojugoslavenskog i Informbiroovskog razdoblja.
Pripajanje Pule Jugoslaviji (ili NR Hrvatskoj) 1947. goodine označilo je novi početak za njezino brodogradilište, Uljanik. Kao i drugi industrijski kompleksi u Istri, Uljanik je pretrpio značajan nedostatak tehničkog i kvalificiranog osoblja nakon egzodusa većine Talijana. Talijani koji su ostali, s radnim iskustvom iz prijeratnog razdoblja, odigrali su ključnu ulogu u obnovi aktivnosti brodogradilišta. Pridružili su im se radnici iz Monfalconea te stručnjaci iz raznih dijelova Jugoslavije s prijašnjim iskustvom rada u Kraljevini Jugoslaviji. Radnici s nižom razinom stručnosti regrutirani su iz različitih regija Jugoslavije, uz osiguran smještaj i stručnu obuku. Taj je proces imao presudnu ulogu u demografskom rastu Pule i stvaranju novog gradskog identiteta.
Slučaj Đure Stipetića (Ronchi 1913. – Split 1975.), tehničkog direktora Uljanika od 1948. do 1956., pokazuje smjer kojim su vlasti išle pri odabiru stručnog i kompetentnog vodstva. Stipetić je diplomirao na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a potom radio kao projektant u riječnom brodarstvu u Beogradu. Od 1941. surađivao je u projektnom uredu svoga oca Gjure Stipetića u Zagrebu, a 1945. bio je direktor proizvodnje u brodogradilištu Kraljevica. Bio je primjer stručnjaka s radnim iskustvom iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije, kakvih je pulskom brodogradilištu očajnički nedostajalo tijekom nestašice kadra izazvane egzodusom lokalnog stanovništva.
Prema izvješćima američke CIA-e, Stipetić je bio poznat po svojim antikomunističkim stavovima. „Ipak, zadržan je na dužnosti direktora zbog svoje stručnosti, ali je pod strogim policijskim nadzorom.“ Njegov otac pogubljen je 1946. u Zagrebu kao „suradnik okupacijskih snaga“ tijekom Drugog svjetskog rata.
Nešto mlađi, Branko Ryšlavy (Zagreb 1927. – Pula 2013.), također diplomant Tehničkog fakulteta u Zagrebu, doveden je u Pulu početkom 1950-ih kao projektant u programu izgradnje podmornica. Ryšlavy je u posljednjim godinama života ostavio dragocjeno pisano svjedočanstvo, knjigu Pula – brodogradilište podmornica, u kojoj je, među ostalim, pisao o kadrovskoj politici uprave brodogradilišta. Posebno je istaknuo da je „direktor Josip Kopinič bio dovoljno otvoren da zna kako je važnije da posao dobro napreduje nego da se inzistira na političkom profilu zaposlenika“.
Tijekom prvih godina rada brodogradilišta pod jugoslavenskom upravom broj zaposlenih stalno je rastao: krajem 1947. bilo ih je 436, 1948. već 1539, 1949. čak 2700, a 1950. dosegnuo je 3145. Nakon toga broj radnika stabilizirao se između 2500 i 3000 tijekom 1950-ih godina.
Kako bi se popunila radna snaga, provodila se mobilizacija nekvalificiranih radnika – uglavnom hrvatskih seljaka iz ruralnih dijelova Istre – u skladu s odlukama Ministarstva za novooslobođene krajeve. Dodatno su u Pulu dovođeni radnici s nižom razinom stručnosti iz drugih dijelova Jugoslavije, uz osiguranje smještaja i stručne obuke. Taj proces imao je velik utjecaj na demografski rast grada i oblikovanje njegova novog identiteta.
Istodobno, Talijani koji su nakon Drugog svjetskog rata ostali u Puli, a posjedovali tehničko i specijalizirano znanje iz prijeratnog razdoblja, imali su važnu ulogu u ponovnom pokretanju rada brodogradilišta Uljanik.
Krajem 1947. u Uljanik je stigla i značajna skupina radnika iz Monfalconea, tzv. „Monfalkonci“, ideološki privrženi izgradnji socijalističkog društva u novoj Jugoslaviji. No, sredinom 1948. za njih je nastao veliki problem – izbila je kriza Informbiroa. Sukob između jugoslavenskih komunista i Moskve doveo je do političkih represija nad talijanskim komunistima koji su ostali vjerni Staljinu, uključujući i novopridošle radnike iz Monfalconea.
Izvješće CIA-e iz 1952. analiziralo je političku podjelu među radnicima Uljanika. U izvješću su bila prepoznata četiri glavna tabora: oni koji su podržavali jugoslavensku vladu Josipa Broza Tita, zatim tzv. „informbiroovci“, potom oni koji nisu bili sigurni koju stranu zauzeti te, na kraju, oni koji su se protivili bilo kakvom obliku komunističke vlasti.