Buzetski puhački orkestri kao narodno-preporodne 'vojske'

Veliki broj istarskih mjesta, što većih, što manjih, ponosi se dugom tradicijom okupljanja glazbenika u puhačke orkestre. Svake godine, u proljeće, u nekom gradu ili manjem mjestu održava se Susret puhačkih orkestara Istre, koji okuplja stotine članova raznoraznih puhačkih orkestara iz hrvatskog, slovenskog i talijanskog dijela istarskog poluotoka.

Povijest civilnih puhačkih orkestara (ili "limenih glazbi") seže u 19. stoljeće. Zašto kažem civilnih? To je, naime, bio kulturološki fenomen koji se prenio iz vojnih krugova u civilni život. Engleski naziv, marching band, u prijevodu znači "orkestar koji korača", odnosno svira koračnice, ili "marševe", kompozicije izvorno vojne provenijencije, uz čiji su ritam koračale vojne jedinice u svečanim prigodama.

Izgleda da je pojava civilnih puhačkih orkestara u nekim istarskim mjestima, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, imala istovremeno kulturni ali i pseudo-paravojni karakter u procesu emancipacije nacionalnih pokreta u okrilju austrougarske vlasti. Odličan primjer za ove tvrdnje može ponuditi niz događaja u tadašnjemu Buzetu.

Talijanska građanska elita u starom gradu Buzetu, okupljena oko talijanske organizacije Lega Nazionale, oformila je svoj Corpo musicale pinguentino oko 1895. godine, a riječ corpo vojne je provenijencije (vojna jedinica, korpus). Godine 1896. taj je orkestar svirao na buzetskom željezničkom kolodvoru u Počekajima prilikom prolaska vlaka s tadašnjim predsjednikom vlade Kazimirom Badenijem, što je izazvalo i izgrede s lokalnim Hrvatima. Po svemu sudeći, tom je glazbenom točkom cilj bio pokazati da je taj kraj Istre bio pod talijanskom kulturom pred austrijskim vlastima.

Članovi orkestara su, i prije i danas, uniformirani. Što se tiče ovog buzetskog orkestra, postoji podatak da su 1907. vlasti odbile potvrditi nove uniforme za Corpo musicale jer su navodno jako podsjećale na uniforme tadašnje vojske Kraljevine Italije.

Dana 22. listopada 1905. Hrvati Buzeštine, koji su tijekom proteklih desetljeća počeli izborima dobivati sve više ovlasti u buzetskoj općini, dobivaju svoj puhački orkestar. Prije sto i dvadeset godina, na inicijativu narodnjaka Ivana Sancina, Vinka Šepića i drugih, održana je u prostorijama Hrvatske čitaonice u Buzetu osnivačka skupština Glazbenog društva "Sokol".

U zapisniku, kojeg je 1980. u monografiji o buzetskoj glazbi objavio Alojz Čargonja, stoje riječi iz govora Ivana Sancina na toj skupštini:

"Najprije valja dobiti dobrih požrtvovnih momaka kao glazbara, a u drugom redu dolaze ne manje materijalne poteškoće. Pomisli li se na sav trošak koji će nastati za nakup glazbala, za učitelja itd., na prvi mah se ideja pričinjava neizvedivom. No promotrimo li stvar nešto dublje vidjet ćemo da je to izvedivo, na ne baš težak način. Pomislimo li na talijansku glazbu u Buzetu. Uzdržavaju je sami postolari i njima slični, pa ipak ta glazba postoji već kroz toliki niz godina. Kad oni takva šta mogu, možemo i mi, u svakom pogledu jači i brojniji od njih. I u nas imade glazbeno nadarenih mladića, i u nas ima inteligencije, požrtvovnosti i sredstva, iako su ta prilično čedna."

Glazbeno društvo "Sokol" iz Buzeta postati će prvi puhački orkestar istarskih Hrvata, a ubrzo se okupilo dvadeset i šest muzičara. Konkretno, oni su dolazili iz okolnih mjesta: Štrpeda, Velog Mluna, Sv. Ivana, Sovinjaka i drugih.

Inače, sokolski pokreti su bili polu-paravojne (nenaoružane) nacionalne organizacije potekle iz panslavističkih krugova u Češkoj, s odjekom i među Hrvatima pod Austrijom. Kako piše iz zapisnika Društva, "odabrasmo naše narodno odijelo, što ga prisvojiše sva sokolska društva".

Slično kao i u prethodnom primjeru deset godina ranije, hrvatski orkestar svirao je prigodom prolaska vlaka s nadvojvodom Franjom Ferdinandom Habsburškim "i to sviranjem Carevke. Odsviraše na Počekaju još par drugih komada i našu obljubljenu koračnicu Oj Banovci, oj Hrvati. Ovo bijaše prva pružena usluga narodu od naše narodne glazbe. Ona pokaza stranom svijetu i samom prijestolonasljedniku da smo mi Hrvati doma u Istri i da nismo baš nazadni".