Foto Ovako su nekad izgledala pulska gradska kupališta. Danas toga nema
Pula, nekoć važna luka i vojno središte Austro-Ugarske Monarhije, tijekom kraja 19. i početka 20. stoljeća doživjela je snažan urbani i kulturni razvoj. Uz brojne građevinske projekte i infrastrukturna ulaganja, razvijala se i nova kultura slobodnog vremena. Posebno mjesto u tom razdoblju zauzimaju gradska kupališta, prostori gdje su se Pula i njezini stanovnici susretali s idejom odmora, higijene i društvenog života na moru.
U nastavku donosimo pregled pet nekadašnjih najvažnijih pulskih kupališta koja su obilježila svakodnevicu stare Pule.
Bagno Polese
Prvo javno gradsko kupalište u Puli nalazilo se unutar pulskog zaljeva, i to u uvali sv. Petra, prema Vallelunghi. Njega je, također unutar zaljeva, zamijenio Bagno Polese, otvoren 1886. godine. Nalazilo se u civilnoj, trgovačkoj luci, na plićaku između Otoka Uljanik i mola Sv. Teodora. Zgrada je bila izrađena u potpunosti od drva u historicističkom stilu, a počivala je na šesnaest kamenih pilastera čvrsto usađenih u pješčano dno. Pristup kupalištu bio je moguć isključivo brodicama, uz plaćanje ulazne karte.
S desne i lijeve strane pristupne podloge nalazile su se odvojene kabine za presvlačenje za muškarce i žene. U središnjem paviljonu bile su terasa i buffet, a manji bazen bio je predviđen za djecu. Kupalište je bilo popularno među građanima sve do 1930-ih, kada je njegova zapuštenost postala vidljiva. Godine 1936. Bagno Polese opisano je kao urušena baraka okružena uvijek prljavom vodom, a već 1937. godine kupalište je srušeno (razmontirano).
Valkane
Reprezentativni kupališni kompleks na Valkanama izgradila je austrougarska ratna mornarica 1914. godine, neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Namijenjen časnicima, njihovim obiteljima i uglednijim građanima Pule, kompleks je bio izuzetno luksuzan za to doba. Nakon završetka rata, vlasništvo nad objektom preuzima talijanska kraljevska mornarica.
Kompleks je obuhvaćao dvokatnu zgradu sa svlačionicama i tuševima, restoran, buffet, prostrane terase za sunčanje i ples, te sustav molova i skakaonica. Duž uvale izgrađeni su betonski zidovi i stubišta za lakši pristup moru. Na obje strane uvale nalazili su se dodatni paviljoni s tuševima. Zbog sigurnosti kupača i zaštite od valova, kupalište je bilo ograđeno čeličnom protupodmorničkom mrežom. Tijekom Drugog svjetskog rata kompleks je teško stradao u bombardiranjima i kasnije potpuno srušen.
Saccorgiana
Kupalište Saccorgiana djelovalo je već prije Prvog svjetskog rata, iako precizni podaci o njegovu otvaranju nisu sačuvani. Smješteno je ispod austrougarske tvrđave Bourgignon, na obali koja se tada nazivala Monsival. Naziv Saccorgiana, prema obližnjoj uvali, nosila je gostionica koja se tamo nalazila, u vlasništvu nekog Cozzija. U oglasu iz srpnja 1925. godine, objavljenom u listu L’Azione, navodi se da je trattoria bila "uvijek dobro opskrbljena hranom, kao i raznovrsnim pivom i vinom".
Zbog udaljenosti od gradskog središta, nepostojanja javnog prijevoza i relativno teške pristupačnosti, Saccorgiana nije bila posebno popularna među širom populacijom. Danas je ova lokacija poznata kao Zlatne stijene, s novim uzletom popularnosti nakon utbanizacije turističkog naselja.
Valsaline
U kolovozu 1924. godine otvoreno je kupalište u uvali Valsaline, pored naselja Veruda, smješteno između nekadašnje vojne klaonice i tvrđave Bourgignon. Kupalište je osnovao Rodolfo Stein (Steni), a zamišljeno je kao moderno odmorište za građane srednje imućnog sloja.
Objekti su uključivali bar, buffet, prostrane terase i verande za odmor, te 40 kabina za presvlačenje izrađenih od armiranog betona. Ipak, unatoč dobrim sadržajima, kupalište je patilo od nekoliko infrastrukturnih problema – pristupni put bio je loš, objekti nisu imali električnu energiju zbog visokih troškova, a planirani prijevoz iz grada nikad nije realiziran jer su porezi na takvu uslugu bili previsoki.
Stoja
Na stjenovitim obalama uvale Val di Fuora, početkom 1930-ih godina odlučeno je da se izgradi novo, moderno gradsko kupalište Stoja. Kupalište je otvoreno u srpnju 1936. godine i ubrzo postalo jedno od najpopularnijih u Puli. Projektirao ga je mladi pulski arhitekt Enrico Trolis (1907. – 1978.), a svojim dizajnom kupalište je ulazilo u kategoriju moderne arhitekture.
Uz veliki mol za skokove u more, Stoja je imala betoniranu zonu za sunčanje, mnoštvo kabina za presvlačenje, tuševe, restoran i prostranu terasu. Poseban šarm kupalištu davao je i mirisni borov šumarak u pozadini, koji je služio kao prirodni hlad i mjesto za piknike, odmor ili kartaške igre poput briškule. Ulaz se plaćao na blagajni kod ulaza u poluotok, a cijeli prostor bio je ograđen. Arhitektonski najdojmljiviji element bila je velika polukružna terasa položena na dvije noseće kolone, čiji je oblik jasno aludirao na pramac broda, središnju točku cijelog kompleksa.
