Uz 80. godišnjicu: mikrohistorija oslobođenja Rovinja
Unatoč premoćnoj talijanskoj većini u stanovništvu, Rovinj je tijekom cijelog razdoblja fašističke vlasti ostao grad radničkog i antifašističkog duha. Tijekom Drugoga svjetskog rata i antifašističke borbe Rovinj je položio na oltar domovine 190 života – kako boraca, tako i žrtava fašističkog terora. Dvojica Rovinježa, Giuseppe 'Pino' Budicin i Matteo Benussi – Cio, posthumno su proglašena narodnim herojima. Rovinježi su činili većinu pripadnika partizanskog bataljuna "Pino Budicin", osnovanog u proljeće 1944. godine.
O danima oslobođenja Rovinja od nacifašističke okupacije vrlo je detaljno, gotovo mikrohistorijski, pisao Luciano Giuricin (1925. – 2015.), sudionik narodnooslobodilačke borbe, političar, povjesničar i novinar. Njegovo djelo Antifašizam u Rovinju i na Rovinjštini 1919. – 1945. posthumno je objavljeno, dok je njegova posljednja knjiga bila autobiografija Memorie di una vita (Sjećanja jednoga života), izdana 2014. godine u nakladi Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja.
U travnju 1945. godine, sa sveopćim slomom Trećeg Reicha i napredovanjem IV. armije Jugoslavije kroz Kvarner i Istru, ostatci njemačke vojske počeli su se povlačiti. Rovinjski antifašistički aktivisti i partizani pripremali su se za ulazak u grad iz sigurnosti okolnog područja. Ovako je te događaje opisao Giuricin, svjedok i sudionik navedenih zbivanja:
Pripreme za oslobođenje
U mjesecu travnju intenzivirale su se pripreme za oslobođenje grada. Razne uprave partizanskog pokreta već su razradile detaljne planove za zauzimanje javnih ureda i raspoređivanje svih političko-društvenih i upravnih organizacija i institucija po gradskim lokacijama. U tu je svrhu u grad mobilizirana skupina aktivista pod vodstvom Tommasa Caenazza, sa zadatkom da osnuje neku vrstu lokalne milicije zadužene za čuvanje tvornica, ureda i glavnih strateških točaka, kako bi se zajamčio red tijekom prijenosa vlasti.
Aktivisti su se dali na posao slijedeći upute svojih uprava; izrađivale su se zastave, pripremali plakati, natpisi, panoi i ukrasi svih vrsta. U strogoj tajnosti pripremljeni su čak i golemi portreti Tita, Staljina, Churchilla i Roosevelta, djelo slikara Sponze (Grega), kao i ogromne savezničke zastave.
Kako se ništa ne bi prepustilo slučaju, organizirani su i neki važni narodni skupovi u okolici Rovinja, na kojima je sudjelovalo nekoliko stotina građana Rovinja. Posljednji veliki narodni skup održao se 29. travnja u mjestu Monciuban.
Te iste noći, nakon okupljanja, Nijemci su napustili grad i tako je započelo toliko željeno oslobođenje. Evo kako se odvijao taj događaj prema izravnom svjedočenju jednog od sudionika tih zbivanja, Giovannija Pellizzera, istaknutog aktivista u gradu. Te je večeri oko 21:30 čuo čudne glasove koji su ga naveli da priđe prozoru. Čulo se kako netko viče: "Patrioti! Patrioti!" Pellizzer se nagnuo da vidi što se događa i čuo da se Nijemci žurno ukrcavaju i da su zaprijetili kako će dići u zrak rive, minirane od Valdibore do središnje luke, ako ih partizani budu ometali.
Giovanni Pellizzer zajedno s Nicolòm Longom, jednim od glavnih odgovornih osoba za gradsku organizaciju, u pratnji ljudi koji su ih došli obavijestiti, uputili su se prema njemačkom zapovjedništvu, uspjevši doći do zapovjednika flotile desantnih brodova, spremne za polazak, u Lučkoj kapetaniji. U razgovoru su predstavnici rovinjskog oslobodilačkog pokreta uspjeli uvjeriti njemačkog zapovjednika da nitko neće ometati njihov ukrcaj i odlazak, pod uvjetom da ne dignu luku u zrak. Nakon tog jamstva, časnik im je predao ključeve ozloglašenog njemačkog zapovjedništva smještenog u hotelu "Adriatic", koji je već bio napušten.
Odmah su u Rovinju u akciju stupili aktivisti naoružani skrivenim puškama i pištoljima. Kako bi se međusobno prepoznali, navukli su posebne trake na ruku, koje su potvrđivale njihovu ulogu čuvara glavnih strateških točaka u gradu.
Oslobođenje Rovinja
U prvim zrakama zore 30. travnja ušli smo u Rovinj. Mnogi su građani tada izašli na ulice i glavne trgove radosno pozdravljajući oslobođenje grada. Odmah smo preuzeli nove prostore. Gian i ja prvi smo ušli u naš novi ured, smješten u zgradi Suda, nekadašnjem sjedištu fašističkih organizacija prije rata.
U Rovinju, kao i u cijeloj Istri, nije bilo nikakvih zaliha hrane, jer su i one rijetke zalihe koje su postojale tada bile opljačkane i odnesene od strane Nijemaca u bijegu. Stoga je riboprerađivačkim tvornicama "Ampelea" i "SAFICA" naloženo da odmah započnu s preradom svojih proizvoda, čekajući prve ulove. Tvornica duhana trebala se pak angažirati u proizvodnji što većeg broja cigareta i duhanskih proizvoda kako bi bili mijenjani za hranu.
Rovinjsko partizansko zapovjedništvo stiglo je u grad sa znatnim zakašnjenjem, jer su njegovi članovi morali čekati na periferiji da im se uruče uniforme, pronađene za tu priliku u skladištima koja su koristili Nijemci, kako bi izgledali dostojanstvenije pred građanima pri ulasku u hotel "Adriatic". Isti dan deaktivirane su prve mine koje su Nijemci postavili u luci, a koje su predstavljale stalnu prijetnju za grad i njegove stanovnike.
Kasno navečer, nakon nezaboravnog i događajima ispunjenog dana, konačno sam stigao kući, kako bih ponovno zagrlio svoje roditelje, brata i sestru. Tek tada sam primijetio da nosim dvije različite cipele. U žurbi, a možda i zbog uzbuđenja, u šatoru sam obuo prve koje sam našao, i cijeli dan hodao bez da primijetim razliku, zbog opće zbrke koja je vladala.
1. svibnja – nagla panika
Dana 1. svibnja 1945. u Rovinju bio je dvostruki praznik: dan oslobođenja grada i prva proslava Praznika rada nakon dvadeset pet godina tijekom kojih je taj praznik bio strogo zabranjen. Manifestacija, kojoj je prisustvovalo mnoštvo oduševljenih ljudi, održana je na trgu Valdibora. Područje je bilo potpuno ukrašeno zastavama, cvijećem i transparentima, a podignuta je velika pozornica na kojoj su dominirale goleme slike Tita i Staljina (portreti Trumana i Churchilla, također pripremljeni za tu priliku, nisu se pojavili).
Brojnoj publici obratili su se najviši dužnosnici Domenico Buratto i Giorgio Privileggio. U ime antifašističke mladeži govorili su Antonio Giuricin-Gian i Mario Hrelja, dok je pozdrav regionalnih vlasti uputio Vlado Juričić.
Sjećam se da je u jednom trenutku manifestacija bila prekinuta dolaskom kurira na motociklu, koji je počeo vikati: "Nijemci! Nijemci!" Svi smo ostali zatečeni. Gomilu je odmah obuzela panika, koju smo jedva uspjeli obuzdati pozivima na smirenost. Mnogi su se dali u bijeg. Naime, traume pretrpljene tijekom nacističke okupacije ostavile su duboke tragove. Nijemci su otišli, ali samo spominjanje njihova imena izazvalo je iracionalan strah. Na kraju se sve dobro završilo kad se ispostavilo da je nesmotreni dojavljivač zamijenio kolone zarobljenih njemačkih vojnika, još uvijek u uniformama, koji su prolazili cestom prema Rovinju, s oružanom postrojbom Trećeg Reicha u maršu prema gradu.