Kako se car Franjo I. oduševio pulskim antičkim spomenicima

Svi znaju za austrougarsku Pulu i njezinu povijesnu baštinu – tramvaj, Marine-kasino, zvjezdarnicu i druge znamenitosti. Ako zanemarimo kratkotrajnu Prvu austrijsku upravu u Istri (1797.–1806.), glavno razdoblje austrijske vlasti (1813.–1918.) trajalo je više od sto godina, a uključuje i dug početni period prije nego što je Pula izabrana za glavnu ratnu luku Monarhije.

Prva desetljeća 19. stoljeća u Puli nisu se znatno razlikovala od onih pod mletačkom vlašću dva stoljeća unazad. Osim poznatog podatka da broj stanovnika tada još uvijek zbijenog grada unutar zidina nije prelazio tisuću, drugih podataka gotovo da i nemamo. Ipak, iznimka postoji – rad „Austrijsko očuvanje spomenika u Puli 1816.–1918.“ austrijske arheologinje i povjesničarke Brigitte Mader (2016.) donosi niz zanimljivosti iz tog razdoblja, koje još čeka svoju punu povijesnu obradu.

Jedan od ključnih događaja bio je posjet cara Franje I. Habsburškog Puli i Istri u svibnju 1816. godine. U tadašnjoj Puli, malom i zapuštenom gradiću s manje od tisuću stanovnika, cara su zadivile ruševine iz rimskog doba. Njegov vodič bio je Pietro Nobile, tršćanski arhitekt blizak carskom dvoru. Car je u svom dnevniku ostavio zapise o rimskim ostacima, a još važnije – donio je važne državničke odluke koje su postavile temelje za njihovu buduću konzervaciju.

Zadivljen ljepotom antičkih građevina, car Franjo odmah je prepoznao potrebu za njihovom zaštitom i očuvanjem. Budući da je bilo nužno spriječiti ne samo propadanje, već i oštećenja ili uništavanje od strane privatnih osoba, kao i osigurati financijska sredstva za trajne konzervatorske radove, car je naredio prijenos rimskih spomenika u državno vlasništvo. Time su stvoreni preduvjeti za izravnu državnu intervenciju i provedbu zaštitnih mjera.

Iste godine Dvorska komora odobrila je znatna sredstva za zaštitu Augustovog hrama, amfiteatra i Slavoluka Sergijevaca. Godine 1817. odlučeno je da se stražnji dio Dianinog hrama – tada uklopljen u Gradsku palaču – izolira uklanjanjem nadograđene kapele sv. Marka. Godine 1819. izrađeni su planovi za otkup okolnih parcela oko Slavoluka Sergijevaca radi njegova oslobađanja. Stvaranje trga ispred slavoluka bilo je moguće tek nakon što ga je car Franjo I. prenio u državno vlasništvo.

U trenutku careva posjeta, pulski je amfiteatar bio prekriven ruševinama – unutarnja arhitektura, stoljećima sustavno uklanjana, još je uvijek bila većinom zatrpana zemljom. Nakon careve naredbe, od 1818. do 1827. provodilo se raščišćavanje i arheološka istraživanja pod vodstvom Pietra Nobilea i Franza Bruyna.

Kada je car obišao Augustov hram, zatekao ga je u funkciji skladišta žita. Taj prizor vjerojatno je dodatno motivirao njegov prijenos u državno vlasništvo. Iste godine započele su mjere zaštite hrama, a jedan pulski zemljišni posjednik dobio je novčanu naknadu za „izgubljeni vrt“ zbog premještanja zida kojim se hram izolirao. Augustov hram tako je postao i prvi lapidarij – spremište za rimske kamene ostatke.

Carska intervencija iz 1816. odnosila se isključivo na antičke spomenike unutar grada Pule. Sustavni državni napori za očuvanje spomenika u cijeloj Habsburškoj Monarhiji započeli su tek 1850. godine, kada je, na poticaj bečkog povjesničara Eduarda Mellyja i inicijativom ministra trgovine, industrije i javnih radova, baruna Karla Ludwiga von Brucka, carskim dekretom osnovana „Carsko-kraljevska središnja komisija za istraživanje i očuvanje spomenika“. Odlukama iz drugog desetljeća 19. stoljeća car Franjo I. postavio je temelj za kasniju, sustavnu zaštitu pulskih antičkih spomenika, koja se razvija tek nakon 1850. godine.