Cres: novo svjetlo na 'prožvakani' Drugi svjetski rat
Nedavno me u poštanskom sandučiću iznenadio nesvakidašnji dar. U paketu se nalazila knjižica od 160 stranica pod naslovom "Otok Cres u Drugom svjetskom ratu: fragmentarna kronologija lokalnih povijesnih događaja". U popratnom pismu autor, Juraj Sepčić, zahvalio mi se na taj način za neke moje informacije koje je pronašao na internetu i iskoristio za dopunu podataka u knjizi.
Juraj Sepčić je neurolog i psihijatar u mirovini, professor emeritus Sveučilišta u Rijeci, redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske te vanjski suradnik Sveučilišta 'Claude Bernard' u Lyonu u Francuskoj. Nakon umirovljenja dr. Sepčić posvetio se proučavanju povijesti svoga rodnog grada Cresa i istoimenog otoka. Godine 2022. izdao je knjigu "Stradanja tijekom Drugog svjetskog rata na otoku Cresu".
Knjige dr. Sepčića mogu se nabaviti u Creskom muzeju u gradu Cresu.
U nastavku donosimo nekoliko zanimljivosti iz nove knjige, uz napomenu da su do sredine 20. stoljeća otoci Cres i Lošinj, povijesno, kulturološki i geografski, smatrani dijelom šireg istarskog područja. Tijekom talijanske vlasti ovi su otoci, u administrativnom smislu, pripadali Istarskoj provinciji sa sjedištem u Puli.
Kao i u Istri, rat na otok Cres dolazi tek u jesen 1943. godine, nakon kapitulacije Italije. No, za razliku od Istre, na otoku nije došlo do organiziranog narodnog ustanka. Dok su talijanske vojne postrojbe napuštale otok, pojavio se spontani otpor pojedinaca, bez organizacije Komunističke partije Hrvatske. Grad Cres tada je imao većinski talijansko stanovništvo, koje nije blagonaklono gledalo na dolazak hrvatskih partizana.
Prva mala skupina partizana stigla je na otok s Krka 18. rujna 1943., a ubrzo su osnovani narodnooslobodilački odbori u svim naseljima. Tada su četiri muškarca strijeljana zbog optužbi za suradnju s fašistima.
Njemačka vojska okupirala je Cres 13. studenog 1943., zarobivši velik broj partizana i nekoliko savezničkih obavještajaca. Otok je, zajedno s Istrom, uključen u njemačku Operacijsku zonu Jadranskog primorja. U tom razdoblju creski učitelj Stefano Petris osnovao je autonomnu četu creskih dragovoljaca pod nazivom Tramontana, koja je djelovala kao lokalni garnizon lojalan fašističkoj Talijanskoj socijalnoj republici.
Cres se tada našao u planovima mogućeg savezničkog iskrcavanja na sjevernom Jadranu. Gradovi Cres i Osor te drugi dijelovi otoka više su puta bili bombardirani, odnosno mitraljirani. Tako je 28. veljače i 9. ožujka 1945. oštećena katedrala u Osoru. Most prema Lošinju napadan je bezuspješno, ali su potopljena ili oštećena četiri broda. Također je bilo i rušenja savezničkih zrakoplova – 5. siječnja 1945. srušen je južnoafrički bombarder kod Punta Križe. Jedan je pilot poginuo, dok se drugi skrivao kod jedne lokalne obitelji prije nego što je bio zarobljen.
Završna ratna zbivanja na otoku odvijala su se u sklopu operacija oslobađanja cresko-lošinjskog arhipelaga. Jugoslavenska armija stigla je na otok 22. travnja 1945. Zabilježena je veća borba za grad Osor, pri čemu je poginuo veći broj vojnika s obje strane. Prema dr. Sepčiću, jedinice JA imale su na čitavom otoku 25 ili 27 poginulih, dok su njemački i fašistički gubici iznosili oko 495 poginulih – većinom strijeljanih nakon borbi.
Nakon toga uslijedilo je prebacivanje snaga u Istru, koju je od Cresa dijelio kanal Vela vrata, tada pun mina. Dana 25. i 26. travnja 1945. jugoslavenske postrojbe iskrcale su se u Mošćeničkoj Dragi i Brseču, koristeći zarobljene njemačke motorne splavi.
Knjiga završava navođenjem nepravdi koje je nova, „narodna vlast“, počinila prema lokalnom stanovništvu, posebice pripadnicima uglednijih talijanskih obitelji. Kontekst je kraj pravedne borbe protiv okupacije. Ali, upravo ti detalji o zločinima partizanske strane i postupanjima nove vlasti čine ovu knjigu historiografski poštenijom i drugačijom od većine dosadašnjih radova s ove strane Jadrana.